zovem se hana... možda... :-)

petak, 19.01.2007.

Posljednji put, hana is back

Ajme toliko vam toga moram ispričati da više ne znam od kuda da počnem. Najprije, za početak da vam kažem svoje pravo ime. Ja nisam Hana, nego Gabrijela. Sve što sam o Hani do sada pisala bila je... ne laž nego, nešto kao roman. To me uvijek privlačilo. Već mjesec dana razmišljam o tome kako da ovaj post napišem, ali možda je najbolje da prvi puta u svome a i Haninome životu koristim malo, a kažem puno.

Dakle, zovem se Gabrijela, osmi sam razred i iz Zagreba sam. To je najbitnije o mojoj osobi. A Hana? Ona je sve što sam ja uvijek željela biti: pametna (matematika nam je objema loša strana), nije sramežljiva, zna kada što treba reći, lako pronalazi srodne duše, život joj je malo koma, ali ona vidi dobru stranu...

Sigurno ni vi niste vjerovali u sve te tragične priče, mislim, tko u bi u njih vjerovao? Vjerojato ste jednostavno bili samo pristojni.

Željela bi nešto razjasniti prije nego odem a to je naziv bloga. HANAISBACK. Zato što Hana je uvijek bek, što god se dogodi, ona se digne na noge i ponovno hoda. Priznajem, ona je bila moja izmišljena kopija sa svim vrlinama koje ja nemam, a taj bek je jedan od njih. Ona bi plakala i plakala, ali onda bi se vratila i pokazala im svoje. A ja? Oporavljala bih se dugo, dugo, kao nježni cvijet u proljeće.

Enivej, hvala vam na kritikama, na pohvala, što ste čitali ovaj užasni blog i moje (nadam se nešto bolje) pjesme to mi je puno značilo i znači mi još uvijek. Uskoro ću otvoriti novi blog, pa oni koji žele saznati adresu neka mi to jave. Žao mi je što sam vejstingovala jor tajm, ali tako to ide, ne, ljudi troše jedni drugima vrijeme. Ovo mi je bio prvi blog, pa se nadam da me na novom nećete napusititi jer ovaj je bio početnička greška.

Više neću lagati, obećajem. Pisat ću samo istinu, istinu i istinu.

Baš kao i Hana.

četvrtak, 16.11.2006.

Prijatelji na razne načine

Dakle evo me nakon... par tjedana.

Kompjuter mi je totalno u komi, doslovno. Ne radi, kad stitsnem da se upali, ništa se ne događa. Ne znam što ću od muke!

Javljat ću vam se svakog četvrtka kada imam informatiku.

Danas smo pisali test iz povijesti. Doslovno sam prepisala cijeli udžbenik! I dobila sam 5 , 5, i još mi je dala treću peticu kao nagradu! Sve bi bilo u redu i super, da se tada nije javila... naravno, Perlica i njena koza (a tko bi to drugi mogao biti?) i rekle da sam sve prepisala i da nije pošeto na dobijem petice.....
Pošto nije bilo dokaza da sam prepisivala, prozvala me i počela ispitivati. Koje li slučajnosti, danas sam se baš htjela javiti i odgovarati, pa sam naučila svaku točku i zarez u knjizi!

I onda sam dobila 5, 5 iz usmenog, te mi je unijela prijašnje ocjene...

I sada imam: 5, 5, 5, 5, i 5!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Jučer sam imala ples i plesala sam, naravno, s MEDOM (novo ime za DEČKA). Nakon toga otpratio me kući, iako je trebao skrenuti tri ulice ranije.

Putem smo pričali o svemu i svačemu a onda su najednom, došli njegovi prijatelji. Koji debili! Pitali su ga od kada ima mlađu sestru (vjerojatno zbog iste boje očiju i kose), i da ju upoznaju s njom. Nekako sam se osjećala nelagodno, a i on je počeo mucati i crveniti se.

-Ne, ona mi je samo prijateljica...-
nešto me zapeklo u srcu na riječi samo prijateljica, no nisam ništa rekla.
-Oće li nam se tvoja prijateljica pridružiti?-
-Pa.. ne ovaj, zapravo, mi baš idemo doma...-
-Frajeru, ti živiš na drugom kraju grada.-

Malo me bilo strah i počela sam se stiskati bliže MEDI, u nadi da ćemo se izvući odavde. Nisam bila raspoložena za te neprijateljskog izgleda, prijatelje.


-Idemo, molim te...-
-Ma, zabava je tek počela...-

Odveli su nas u nekakav prolaz ulice i počeli vaditi cigarete. Od kuda mi se ovo činilo poznatim? Nisam li to već doživjela s... W. F.?

-Daj ajde, ne pravi se sad pred curom, uzmi jednu...-rekao je jedan debeli, s bujnijom kosom od nekog crnca u onim jazz godinama.

Pogledao me, nekako, Žao mi je što ovo vidiš...
... A onda je uzeo cigaretu i zapalio ju. Nisam mogla vjerovati. Zna da je ne mogu podnijeti cigaretin dim i da jednostavno mrzim...!

Nakon nekoliko cigareta, dečki su izvadili igle...

-Danas prelazimo na nešto bolje... Daj, ne izmotavaj se, ako si frajer uzmi ti prvi...-
Nisam mogla, ali jednostavno nisam mogla vjerovati. Hoće li on doista uzeti iglu i...?

Uzeo je iglu i naslonio ju na ruku. Zatvorila sam oči. Ne moram ovo gledati.

-Hana, ako me voliš, ti ćeš prva...-
Svi su me pogledali. Što ću sad? Ne, nikako se ne želim drogirati, no... MEDO će me prestati voljeti... A onda sam sasvim sama!

U tom trenutku zrak je bio tako hladan i oči su me pekle i počele su suziti...

-Meni za ljubav, Hana.-Svi su šutili i pogledali me u isčekivanju. Znači, to je to. Ne mogu pobjeći odade, njih je tako puno, a mene tako malo... a s druge strane, ne želim se protiviti ovim grubijanima. S treće pak, ne želim povrijediti ili iznevjeriti MEDU...

Primila sam iglu i prislonila ju na podlakticu, baš kao maloprije MEDO. Ne mogu vjerovati da je takva osoba. Što će biti sa mnom?

No baš u tom trenutku, jako svijetlo mi je bljesnulo u oči. A onda je ponovno sve postalo mračno. Kada su mi se oči priviknule na ovu promjenu, vidjela sam one likove od maloprije, te MEDU kako pali cigaretu.

U tom trenutku, netko je vrisnuo NEEEE!!! Bio je to MEDO, trčao je prema nama. Ali, ako je to MEDO, tko je onda ova osoba?

E ta, osoba se nasmijala i skinula masku s lica. Bila je to W.F!


Vrisnula sam i probudila sam se.


I tako sam cijelog današnjeg dana bila potištena i razmišljala sam o ovom snu. Što znači, i zašto sam ga usnila? Uglavnom, istina je samo da mi je kompjuter pokvaren, cijeli tjedan do danas nisam bila u školi pa tako ni na plesu.


I sad, recite mi, da je, kako kaži znanstvenici, korisno sanjati? Pa ja sam umrla od straha!


Vaša uznemirena Hana!

ponedjeljak, 06.11.2006.

VRATILA SE HANA, NAKON 100 GODINA!

Nisam pisala jako dugo vremena i iskreno mi je žao zbog toga. Dogodilo mi se puno toga pa neću sad sve prepričavati, već o osnovnom ukratko a o najboljem-opširno.

Dakle, osnovno.

Dobila sam iz matematike 5. Razrednik me još uvijek bruka svaki dan pred razredom i sad sam razredni klaun. W. F. i ja se nismo više potukle, ali stalno jedna drugu "spuštamo" (poklapamo, brukamo, kako hoćete). Razred se podijelio na grupice; one koji su na mojoj, i one koje nisu, tj. koji vjeruju W. F.. Trebam li reći da je ova druga grupica veća? Napisala sam nekoliko novih pjesama. Poslala sam ih na natjecanje.

Prošli petak mi se dogodilo nešto ooodlično! Plesala sam s DEČKOM sentiš! Mislim, plesala sam sve plesove, ali taj je bio genijalan. I pazi ovo, naslonim ti ja glavu na njegovo rame kaže Profesor da se svi ugledaju na nas jer izgledamo doista kao zaljubljeni par! W. F. je na to naravno, prasnula u smijeh, ali tko nju šiša? Sad barem znam kako je jadna.

I plešem ja i kada me zavrtio i pustio u ruci mi je bio papirić! Pogledala sam što piše i ostala PAF, jer je pisalo ovo: nađimo se večeras na chatu! Pisala je i web adresa tog chata i njegov nick. No ja sam izgubila povjerenje u ljude i mislila sam da je to neka W. F. varka no na kraju se ispostavilo da nije.

I otišla sam prošli petak navečer sasvim sumnjičava i bez imalo očekivanja u dogovoreno sati i minuta na tu stranicu. Tražila sam njegov nick no nije ga bilo. Iako sam došla na chat bez očekivanja, ipak, kada sam htjela otići, bila sam razočarana jer sam bila tako uvjerena da je on dobar a ne na strani one koze od W. F.

No baš u tom trenutku ugledala sam upozorenje: netko s njegovim nickom (on) pita me za privatno! Pa šta bude, neka bude, pomislila sam i ušla znajući da ionako više nemam što izgubiti.

Kako je mogao znati koji je moj nick? Nisam mu rekla!

Da vam sad ne opisujem o čemu smo sve pričali, reći ću vam samo u kratko.

Kada smo razmijenili najosnovnije podatke, uslijedilo je dopisivanje.
Malo smo pričali o mom životu, ja sam mu se izjadala u vezi W. F. a on je pokazao razumijevanje i suosjećanje. Rekao je kako mu je ona od početka studija za ples nekako čudna sama po sebi i "da se vidi da nešto u njoj ima pokvareno i zlo". Zatim je on meni ispričao kako je on inače po prirodi jako sramežljiv što se tiče cura, i da ga u zadnje vrijeme jedna cura iz razreda stalno uhodi i šalje SMS poruke te je zbog nje morao mijenjati broj! Ustanovili smo da oboje slušamo EVANESCENCE i bila sam jako sretna zbog toga. A onda mi je rekao da im u restoranu ne ide baš najbolje i da će ga možda morati zatvoriti, a ja sam mu obećala da ću za ovaj vikend doći na pizzu. Ali on je rekao da ne dolazi u obzir, već idemo u grad "pošteno se provesti". Malo smo se zezali u vezi toga, a onda sam ja bubnula: Ozbiljno, zašto ne bismo išli? Tu je uslijedila kratka šutnja s njegove strane, pa sam već mislila otići, a onda je stigla poruka: MOŽE SUTRA U 5?

I tako smo ti izašli nas dvoje ali uopće nismo išli u grad, već završili, ni manje ni više, u parkiću! U mom dobrom starom parkiću. Sjeli smo na klupicu i lizali sladoled (ali ne onaj iz njegove slastičarnice)i pričali o bojama. Saznala sam da je umjetnik, baš kao i ja! Ali on nije nadaren za pisanje pjesama, već za nešto drugo! Sviranje! On svira klavir! Obećao mi je da će mi jednom odsvirati nešto. Ali jedno umjetnički nam je zajedničko-to što volimo crtati. Tako smo govorili o bojama i o tehnici crtanja i saznala sam da voli uljane pastele i vodene, baš kao i ja!

I sve mi se činilo tako prijateljski, kao da ga poznajem od malih nogu (kao da su mi sad velike, ha, ha, ha). Kao da je on Marko. Ali ima u njemu nešto, nešto što nema Marko, i zbog čega mi nismo mogli biti skupa. A DEČKO to ima.

I baš kada je sve bilo savršeno, došao je Mateo u društvu Perlice. I kada nas je primijetio, došao je ispred nas i pozdravio nas vrlo bahato i oholo. A onda je pozvao Perlicu i počeo ju ljubakati tu pred nama. DEČKO me ispitivao tko mi je to a ja sam umirala od smijeha. Pa bilo je očito da me Mateo pokušava učiniti ljubomornom!

Mateju je dosadilo jer vidio da nema učinka kakvog je očekivao, pa je otišao vodeći grubo za ruku svoju Perlicu. Iza njih je došla W. F. Prošli su me nekakvi trnci, znam da glupo zvuči, ali bilo me strah. Tu, pred DEČKOM, jedino što mi nije uspjela oduzeti i uništiti, to je bio upravo on. I na trenutak osjetila sam se tako nemoćno i slabo.

Došla je do mene i provokativno nam se nasmiješila oboma. DEČKO joj je uzvratio osmijeh, a meni se zavrtilo u glavi. No kasnije sam shvatila da se on smije svemu i svačemu, tako da je samo želio biti pristojan. Zadrhtala sam kao posljednji list na grani kada zapuhne vjetar.

U tom sam trenutku mislila da joj se smiješi, ono, znate. Ali iz tog jednog zavodljivog smješka, odjednom je puknuo i on se počeo valjati od smijeha. Pogledala sam W. F. i ništa nam objema nije bilo jasno.

-Hej, što je tako smiješno, reci i nama da se smijemo!-rekla sam.

Hvatajući zrak, vrlo glasno i razgovijetno izgovorio je: Pa *hahahha* daj ju pogledaj *hahahha* izgleda ko pokisla kokoš *hahahaah* Pogledaj joj prišt na nosu! Pogledaj… je l vidiš? *Hahahhaha*.

Pogledala sam ju, a ona je brzo spustila glavu. Ali prekasno, jer uspjela sam vidjeti tu prištinu na njezinom odvratnom, lažljivom nosu a kada je pognula glavu izgledala je doista… baš ko pokisla kokoš!

W. F. je nešto opsovala i otišla bijesno mašući debelom guzičetinom lijevo-desno. Da mi je znati što je time htjela postići!

Uglavnom, mrak se već bio sasvim spustio, a mi smo se još uvijek smijali tako jako da me već bolio trbuh. Bilo mi je odlično. Tako se dugo nisam smijala! I sada, dok ovo pišem, smijem se. Ines me gleda zbunjeno. Ne zna ona što je prava sreća! Osvetnička sreća!!! Živio smijeh!

Dogovorili smo se da ćemo se naći sutra popodne u ovom parkiću da crtamo. Ja ću ponijeti vodene, a on pastele. Jedva čekam!

Kada sam ovo pričala Marku preko telefona, rekao je da sam zbilja upoznala duhovitog tipa i da mi s njim neće nikada biti dosadno! A što ćeš! Kada se srodne duše nađu… Kako sam sretna! Iako smo tek na razini prijatelja, svejedno baš me briga, meni je i ovako lijepo!!! I ne želim ništa požurivati.

Od tada nismo skupa išli više van, ali smo se sretali na plesu. Posljednji put, prije 5 dana (odradili smo sat jer imamo ovih 5 dana praznika pa bismo izgubili dva sata) je profesor zatražio da plešu W. F. i DEČKO. Od sada ću ga zvati MEDO, jer je sladak kao mali plišani medvjedić.

Dakle, trebali su plesati njih dvoje, jer su podjednake visine. Ali Medo je rekao profesoru da će se on radije ispisati s plesa nego plesati s njom, na što se profesor naljutio i rekao da su mu vrata otvorena. Zastao mi je dah, ali na kraju je ipak pristao plesati s W. F. Plesali su tako savršeno, tako usklađeno, tako bez grešaka. Od jučer pomalo me kopka pitanje: Što misli o njoj?

Je li onaj pogled, koji joj je uputio, bio… više od pogleda? Kad plešemo, partnera moramo gledati u oči.

Ali, je li on ju gledao drugačije…?


Vaša Hana.

utorak, 03.10.2006.

Imala sam mnogo loših dana, ali današnji definitivno spada među TOP 5

Da, baš kako i sam naslov kaže, eto takav mi je bio današnji dan. W. F. je knjižicu mojih tajni ispisala na kompjuteru, isprintala i fotokopirala u stotine primjeraka!!! Nemate pojma kako sam se grozno osjećala!!!!!! Jutro mi je zbilja dobro započelo, radio-budilica mi se upalila s jednom super pjesmom (James Blunt "Goodbye my lover"), mama mi je spremila doručak i nije cmizdrila kao inače nad Titanikom kojeg je gledala već 7 put u zadnjih 7 dana. Inače, mama mi je ooooogromna. Kao da nosi šestorke. Ne bih se začudila da sam u pravu. Trbuh joj je kao 6 lubenica!! No pustimo moju mamu, jer iako me ona pokušala utješiti, još uvijek se osjećam jadno.

Došla sam pred školu, i kao i obično, potražila grupicu cura iz svog razreda. Kad, svi nešto se smiju, tiho šuškaju među sobom. Pomislila sam radosno da je neki zanimljivi trač (jer ja vam volim inače znati mnogo o ljudima, jako sam znatiželjna po prirodi), i nisam imala ni pojma koliko sam u pravu. Samo što su tračevi obično lažne glasine, što u ovom slučaju nije bilo tako.

Dakle, došla sam do njih i svi su odjednom zašutili. Vidjela sam kako se W. F. podsmjehuje. Rekla sam svima «Bok.», i svi su mi jednoglasno odgovorili. Nisam imala vremena o tome da razmišljam o čemu se govorilo, jer je zvonilo, pa smo svi počeli ulaziti u školu. Svi su se došaptavali u garderobi, i sve mi je bilo tako čudno. Neki su me poskrivećki gledali, a čim se okrenula prema njima, okretali bi glavu. Dvoje troje bi pokazalo na mene s prstom. Što se događa? Nisam imala pojma. Zašto sam imala osjećaj da sam ja tema? Zašto mi nitko nije ništa želio reći? JER JA NEMAM NAJBOLJE PRIJATELJE!!!!!!!! JA UOPĆE NEMAM PRIJATELJE!!!!!!
Imali smo prva dva sata, a onda je bio veliki odmor i ja sam otišla u knjižnicu po lektiru. A kada sam izašla iz knjižnice, imala sam što vidjeti.

Sva sretna, jer mi je jutro, na čudan način, jako lijepo započelo, hodala sam uspravno i glavom gore, sva ponosna na sebe. Svi su pogledi bili uprti u mene. Tražila sam pogledom Marka, za one koji ne znaju, to je moj stari prijatelj, koji mi je bio i dečko, ali jednostavno smo shvatili da nam je bolje kada smo prijatelji pa se vratili na "taj status". On je bio jedini s kojim sam mogla pričati. U zadnje me vrijeme svi izbjegavaju. No njega nije bilo, jer je bolestan.

Zakoračila sam, korak-dva, i vidjela sam po hodniku oblijepljene zidove nekakvi papirima. Približila sam se da vidim o čemu se radi.



I radilo se o MENI.


Veliki naslov, prepoznala Times New Roman slova iz Worda podvučena i napisana velikim tiskanim slovima.

I tako dalje, i tako bliže nizale su se moje tajne koje sam i sama zaboravila. Ali bile su mi važne! A sada, moja intima, najdublje misli, najdublji strahovi, želje, sve je tu visilo u tisuće primjeraka obješeno po svim zidovima škole, a ona je dosta velika.

Možete li zamisliti kakav je to osjećaj? NE! Žao mi je, dobri ste mi prijatelji, i uvijek me razumijete i imate vremena za mene i moje probleme, ali ovo nećete (nadam se) nikada moći shvatiti kako sam se osjećala u tom trenutku, osim ako ne osjetite na vlastitoj koži (nadam se da nikada nećete imati priliku za to, za vaše dobro).

Svi su imali po takav jedan primjerak u našim školskim novinama. Ali ja sam jedna od novinara! Kako mi je mogao promaknuti članak o meni samoj???

Sve je pisalo, sve. Kako su mi se roditelji za malo rastali, kako mi je mama alkoholičarka, u koga sam sve bila zaljubljena, što sam o kome mislila, o kojem profesoru, o svemu.

Znala sam tko je to napravio. Odmah, sve mi je u jednom trenutku bilo jasno; W. F. je sigurno nagovorila još jednog novinara, a i to Nj. E. G. A., najvećeg kretena (izuzevši W. F.) u mome životu, koji mi se sviđao jednom davno, i koji me želio iskoristiti za slavu ili ne znam što već ne, da objavi taj članak bez mog znanja. Kako sam samo glupa! Pa novine uvijek izlaze na početku mjeseca! A što je danas? Zadnji put nisam bila, a bio završni pregled prije tiskanja!!!!!

W. F.! Moja bivša B. F.!!!! Koju znam od malih nogu! Kako mi je to mogla učiniti???!!!

KAKO?!

Okrenula sam se, sa ogorčena i srce mi je lupalo kao ludo. Svi su me gledali, svi, iz svih razreda, u hodniku svi su buljili u mene. Daleko od sebe čula sam uobičajenu buku i vrisku pod velikim odmorom. Ali nisam ništa osjećala, mislim, čula. Željela sam ispariti, nestati, prokleti dana kada sam upoznala W. F.

Odjednom, nisam više znala za sebe, i ne sjećam se kako se W. F. stvorila ispred mene. Čula sam negdje daleko od sebe kako mi nešto govori, ali nisam se obazirala, nisam željela slušati te njezine laži, na znam što mi je bilo, ali jedino što sam u tom trenutku željela, mislila, bilo je to DA JU ŽELIM UBITI!!!!!!! UBITI U NJOJ SVE, DA JE NEMA, DA JE NIKADA VIŠE NE BUDE! DA SE OSJETI PONIŽENOM KAO JA!!! DA PATI!!!!!!!!!!!!

I zgrabila sam ju za ramena, i gurnula na zid. Svi su počeli urlati, vrištati, pljeskati i navijati.


Odmah su nas razdvojili i odveli k ravnatelju i pedagogicama.

Sjele smo jedna nasuprot druge vičući vrišteći jedna na drugu tako da nas nitko nije mogao razumjeti što govorimo. Čak ni sama nisam čula svoje riječi, i kao da je iz mene govorila neka zvijer, neka mržnja, neka Hana kakvu još nikada nisam upoznala.

-Tišina!-povikao je ravnatelj, a mi smo ušutjele i onako krvave i prljave nastavile se krvnički gledati.

Počeli su nas ispitivati, jednu pa drugu, pa ponovno jednu, pa drugu, i tako negdje duga dva sata. A onda još predavanje o lijepom ponašanju i da će o tome obavijestiti naše roditelje.

Kada sam izašla iz učionice, hodnici su ili pusti, i nije bilo papira. Netko je sve poskidao. No ja sam se osjetila tako jadno i tako… tako odbačeno. B. F. se opravdalavala da sam i ja njezine tajne odavala, što je bila istina, ali ne na taj način…


Kada ovako, trijezno razmišljam o nama dvjema, shvaćam da smo jednake. Oba dvije smo grozne osobe. Samo što je ona u boljoj poziciji od mene. Ima dečka, ima prijatelje, super ocjene i za njezine tajne ne znaju svi učenici, profesori, ravnatelj, roditelji…

Mama je razumjela to što sam bila ljuta, ali nije opravdavala tučnjavu. Tata nije opravdavao ništa i vodili smo čitava dan duge rasprave o svim mojim greškama koje sam ikada učinila. Naravno, ne moram ni pričati da sam pobrala batine od tate, ali ionako sam bila sva puna modrica pa mi je sve bilo svejedno.

Sjedim u svojoj sobi, sama sam doma. Oni su otišli u grad da kupe nešto za bebu. Ili možda bebE.

Ja počinjem polako shvaćati da ne vrijedim ništa, ništa ja ne vrijedim. Spustila sam se na nivo neobrazovane, vulgarne osobe, kao na primjer W. F.

Sutra ćemo, sasvim sigurno, obadvije biti teme tračeva. Samo što će ona imati prijatelje, za razliku od mene.

Ja sam prije sat vremena došla kući, a bila sam kod Marka. Sutra će doći u školu, što znači da ću moći pričati s njim i da na njega (valjda) mogu računati. No ustvari, ne osjećam se tako. Osjećam se prevareno, iskorišteno, i kao da nikada više nikome neću moći vjerovati. Pa čak ni Marku.

On je naravno, zatražio da vidi popis mojih tajni, a jedan primjerak sadržavao je 8 A4 stranice, te je Marko dosta saznao o meni što mu nikada nisam namjeravala reći. Ali što ja tu mogu? Dala sam mu papir jer ionako nemam izbora. Saznao bi prije ili kasnije od nekoga. Plakala sam, plakala kao kišna godina. Zašto se sve to dogodilo baš meni? Jer sam naivna, naivna i glupa, što sam tako dugo vjerovala W. F. Sada ću sigurno imati i niže ocjene, jer jedan cijeli A4 list je bio moje izjave o profesorima. Čak jedna i na račun prijatelja.


Neću vam zamjeriti ako ćete me prestati posjećivati. Osjećat ću se još gore i zapuštenije, ali drugo nisam niti zaslužila. Takva sam ja. Vidim samo tuđe mane i greške, a za sebe mislim da sam savršena.

Tako je bilo DO sada. Ali sada je drugačije. Znam da sam daleko od prosječne, a kamo li savršene...

...ali... zar nije da tko prizna pola mu se prašta?

Mrzim sebe. Mrzim svaku svoju izgovorenu ili napisanu riječ, svaki korak koji sam u životu napravila, sve. Svoj mutavi, glupi odraz u ogledalu. Kada bi me netko vidio, rekao bi da sam sigurno pristojna i odgovorna osoba.

A ja sam užasna, odvratna i licemjerna!

….ali… nije li ljudski griješiti?

I iako mrzim sebe, ne prestajem mrziti W. F!!! Ne mogu si pomoći, ali mrzim ju više nego ikad! Ne želim ju dakako, ubiti. Ali želim da ju nikada više ne sretnem u životu. Ne može mi više pred oči ili ću poludjeti ponovno!


No to je nemoguće, jer idemo u isti razred, na žalost. A i sutra je srijeda, dakle, ples.
I srest ću DEČKA, i možda ponovno plesati s njim.



On još uvijek ne zna kakva sam osoba.


A dok sazna, mogu se promijeniti…..


Vaša Hana, najgora psihopatkinja na svijetu. Ups, ipak ne najgora. To je ipak W. F.


P.S.: Sad me slobodno možete popljuvati....

četvrtak, 28.09.2006.

Hej narode, ovdje Hana.

Pjesma od Georgea Michaela zove se CARELESS WISPERD i upravo ju slušam. Ali to nije jedini razlog moje sreće. Naime, u srijedu sam se upisala na ples, točnije, na latinoameričke plesove. To je želja moga tate, koji me svake godine tjera da se bavim nekim sportom, mada ples i nije neki sport, ali dobro. I svake godine, osim prošle, poslušno sam se bavila odbojkom, mažoretkinjama, košarkom, plivanjem, pa opet odbojkom. Ne znam što je to sa mnom, ali ja mislim da jednostavno nisam stvorena za fizičke poslove. Mislim, lijepo pišem, u crtanju mi nema ravnog, (tako mi barem kažu), imam dobre ocjene i ako izuzmemo matematiku prilično sam pametna. Ali iz tjelesnog uvijek imam 3 (da slobodno me ismijavajte sada, ha, ha, ha), ne znam, ali jednostavno NE MOGU brzo trčati, skočiti daleko, napraviti 25 trbušnjaka u jednoj minuti, i ne mogu i točka. Možda sam jednostavno… glupa i nesposobna, ali nervira me to što moj tata to ne razumije. Stalno mi govori da se moram nečim baviti, ali kamo god sam išla, bila sam najgora. I dosta mi je toga. Dosta mi je ponižavanja! Išla sam na odbojku kod jedne retardirane trenerice i imala retardiranu grupu koja me maltretirala nakon treninga i prije njega.

Jeste li se ikada osjećali kao crna ovca? Je li ikada zbog vas vaša ekipa izgubila? Ne. Zašto? Jer sam ja vjerojatna jedina na svijetu kojoj ništa ne ide. Ne mogu i gotovo! Trudim se, ali ta lopta nikako ne može pogoditi cilj.

Ništa nije bilo kako treba, i svake noći sam plakala. A tata je ustajao pri svome.

Tako je bilo i sada. Morala sam ići i gotovo. Jer vi ne znate kako je to kada me on smrknuto pogleda i podigne ruku… jednostavno mu se ne mogu suprotstaviti. I tako, upisao me na taj ples, a ja sam, dok sam se vozila u tramvaju, odvrtala u glavi sve najgore moguće scene. Kako se taj glupi profesor dere na mene, jer ne mogu uhvatiti ritam, kako me svi gledaju kao da sam najgore smeće, ja, plačem u svom krevetu i ne mogu zaspati od silne muke.

Došla sam tamo, otvorila vrata u sebi govoreći: Ne obaziri se na uvrede. Ti si jedinstvena. Ti si posebna. Najbolje pišeš. Najljepše crtaš. Kladim se da oni ne mogu ni crtu povući kako treba. Kladim se da ne znaju ni što su to komplementarne boje….

I tako dalje. Nemojte misliti da sam umišljena, to sam si govorila da se ohrabrim.

Ušla sam. Bila je to jedna velika prostorija, a na jednoj strani bilo je veliko ogledalo koje se protezalo sve do kraja sobe. Parket je bio uglancan i čist. Na kraju sobe bili su veliki zvučnici, dvije-tri stare stolice, i stolić sa nekakvim papirima.

-Bok.-

Rekao je netko. Okrenula sam se da vidim tko je to, jer mi je glas zvučao poznato. I, je, pogodila sam. Bile su to Perlica i W. F.
-Hana, što ti radiš ovdje? Vjerojatno si zalutala ne? Ovo ti je plesna škola.-rekla je W. F. a Perlica je prasnula u visoki smijeh koji je glasno odjeknuo u praznoj sobi.

Čim sam ih vidjela "znala" sam da je ovo loša ideja i da će mi ples biti još jedna godina pakla jer W. F. odlično pjeva, odlično svira klavir, i odlično pleše. I poznata je po tome. A ja? Nemam glasa, svirati, hajde dobro, to znam, ali zato nemam nikakvog osjećaja za PLES. Nemam nikakve šanse naspram nje.

A što je najgore, ona to sve zna, jer mi je, prije W. F. bila B. F. (čini se tako nevjerojatno, zar ne).

Došlo je još nekoliko cura, mlađih od mene, negdje 6. razred. Manja grupica dečki iz 7.c, među kojima su bili i Pavao i Mateo. Pavao je odmah uočio B. F. i prišao joj te ju cmoknuo u obraz a onda zbrisao natrag s ostalima. Mateo mi je bacio nekakav žalosni pogled. A W. F. je cvala kao cvijeće u proljeće. Pa kako je sladak, kako je ovo, kako je ono. I došle smo na temu zašto ja ne furam s Mateom.

-Zato što… Ma nemam ti se ja što objašnjavati. Ne furam i točka. Što ti nisi s Pavlom?-
Perlica se opet nasmijala a W. F. ju je vjerno pratila, kao i uvijek.
-Pa ja i jesam s njime.-

Neki me grom ljubomore u tom trenutku ošinuo, i mislila sam da ću se oteti kontroli i nasrliti na B. F. Kako to da ONA, tako grozna i tako užasna, i sve… Kako ona ima dečka, a ja ("koja sam puno bolja od nje") ga nemam? To mi je samo dodatno spustilo samopouzdanje i raspoloženje.

A onda su došle još neke cure. Starije od nas godinu dana. Hihoćući su prošle kraj nas.
A onda, vrata su se otvorila opet, i došao je profesor.

WWWWWAAAAAAAAAAAAUUUUUUUUUUUUUUUU

Koji je tako mlad, ima negdje 20 godina ili možda malo manje, koji se bavi plesom u slobodno vrijeme i kojemu treba džeparac pa je zato organizirao taj ples za učenike naših godina. Ful je zgodan, ima blago pločice, znate, ne ono da se sad jako vide, nego ono, nema salo nego mu je trbuh svršeno ravan. Šteta što je na sebi imao traperice i široku zelenu majicu… Ima prekrasno čisto lice, crne oči smeđu kosu. I jamice u obrazima. Ukratko, izgleda O D L I Č N O.

Sve su cure buljile u njega. U to spadam i ja :-)

Odmah mi se svidio način na koji je pričao, gledajući svakoga u oči, a ne kao ja, ja uvijek skrećem pogled… NE nisam se zaljubila, Bože sačuvaj, pa on je najmanje 4 godine stariji od mene, ali, samo kažem da je simpatičan i da mi se sviđa. Kao osoba.

Baš kada je rasporedio sve (cura + dečko = 1 plesni par), i došao do mene, jer sam jedino ja ostala :-(, nitko nije htio biti sa mnom. I trebala bih plesati s njime, što i nije tako loša ideja, ali dogodilo se nešto mnogo bolje.

Vrata su se još jednom, posljednji put te večeri za vrijeme sata, otvorila.

I da, odmah sam ga prepoznala. Te zelene oči poput mojih, taj stas, lice, osmjeh.

Bio je to ON.

Ne onaj O. N., moj prvi "bojfrend", koji mi je priredio najgore moguće scene, nego on, DEČKO.

Kada je otvorio vrata, nekakav vjetar je zapuhnuo, i prepoznala sam taj parfem, odmah sam znala da je to on. Ne fantaziram. Samo sam…… zaljubljena.

-Oprostite što kasnim-rekao je zbunjeno, jer su sve oči bile uprte u njega. Profesor (o moj Bože, ta mu titula uopće ne stoji, mislim da ću mu morati smisliti ime) je kimuo glavom i rekao nešto kao nema veze. Zabilježio ga je na papir. A onda je rekao: -Ti možeš biti u paru s onom tamo curicom (da tako me nazvao ha, ha, ha).

-Kojom?- rekao je i zagledao se među šestašice vjerojatno tražeći slobodnu.

-Onom.-rekao je Profesor i pokazao na mene.

Svi su se okrenuli prema meni, a ja sam ponovno osjetila ONO. ONAJ osjećaj, kada bi svi buljili u mene kao da sam najgore smeće, kao da ništa ne mogu, kao da sam užasna, užasna.

Usprkos situaciji, osmjeh mi je izletio, ne znam od kuda, valjda ona posljednja mrvica mene same koja je ostala u meni. Zagledala sam se u svoje cipele, točnije, balerinke, proučavajući bijeli konac kojim su izvezene.

Nisam ni primijetila kada se pojavio kraj mene.

-Dobro!-rekao je Profesor i pljesnuo rukama. –Počinjemo! Ples se uči korak po korak…-

Podignula sam glavu i odmaknula šiške sa čela. I shvatila da me gledao cijelo vrijeme. A kako me gledao, čovječe, u oči. Mislila sam da ću umrijeti od tako jakog kucanja srca. Profesor je upalio pjesmu. I još jedan pogodak. Bila je to pjesma Georga Michaela, koju sam spomenula na početku posta! O moj Bože! Koja neizmjerna sreća!

-Volim ovu pjesmu.-rekao je DEČKO gledajući me i dalje.
-I ja.-šapnula sam.

Sve mi je izgledalo kao u nekom dobrom filmu. Primio me za ruke, a ja sam bila na sto muka. Nisam više mogla izdržati takvu blizinu. Nisam ga vidjela danima. A sada stoji tu i gleda me u ruke i drži za oči. Ovaj, ha, ha, mislila sam, gleda u oči i drži za ruke.

I ostatka se ne sjećam. Ne sjećam se naziva plesova, valcer ovaj, valcer onaj… Ništa. To nije čak ni ušlo u jedno uho da bi moglo izaći kroz treće. E, ovaj, drugo.

Znam samo da sam se ubrzo opustila, i da me više nije bilo briga za W. F. i njezinog glupog Pavla ni Perlicu koja je plesala sa Mateom. Ni za poglede koje su mi možda upućivali. Ni za Profesora.

Samo sam plesala, plesala, krivo i naopako, ali plesala sam, u njegovim očima, zelenim kao livade, u prostoriji, u srcu, u glavi, plesala sam.

A on me držao oko struka… I možda sam sve krivo protumačila, možda je on sa mnom plesao samo zato što nije mogao niskim drugim, možda me mrzi, možda mu uopće nije stalo do mene, a vjerojatno i nije, ali meni se tada sve činilo tako savršenim, da nisam razmišljala o ničemu samo o tome kako je moj tata pravi. Svaka čast.

Ne bi bilo ništa ljepše od toga da naslonim glavu na Dečkovo rame, i njišem se lijevo, desno, desno, lijevo, natrag, lijevo, natrag desno, naprijed, naprijed…

Ples je srijedom i petkom od 20 h do 21:30 h.

To je 3 sata tjedno plešući s Dečkom! Tata pravi si! Tako mi je drago da sam se upisala na ples.

U srijedu smo učili neki ples u kojem nije bilo baš previše dodira :-( , ali svejedno, plesala sam s NJIM. I sretna, sam ,sretna, tako S R E T N A. Jedva čekam sutra!!!

I svima želim poručiti da sudbina možda ne postoji, ali znajte da se sve događa s nekim razlogom.

Da nisam otišla na ples, tko zna bi li ikada više vidjela Dečka?

Ne da mi se više pisati, idem odgovoriti na vaše komentare koji me uvijek razvesele, a ujedno, ni nemam više ništa posebno za napisati, rekla sam sve što sam imala za reći.


Želim svima ugodan ostatak vikenda!

Vaša preprepreprepreprepreprepreprepre sretna Hana!



PS:

Pokvaren mi je internet pa ću vam se od sada javljati samo kada imam informatiku.

subota, 09.09.2006.

O nekim promjenama....

Kako ste mi?


Škola je počela, i? Završili su praznici… Meni je prvi dan bio bez vezan. Ništa posebno se nije dogodilo. DEČKA nisam srela danima, a tako mi ne dostaje. Zašto sam se zaljubila u osobu koju ni ne poznajem? Imam osjećaj kao da ga znam 100 godina što je naravno, nemoguće. Ne znam ništa o njemu. Ime, prezime, datum rođenja.

Slastičarnica se zatvorila, zbog preuređenja. Sada će to biti kafić.


B.F. širi svakakve tračeve o meni, posljednji koji sam čula o sebi bio je taj da pušim, a pokušala mi je podmetnuti i kutiju cigareta. Pa ona stvarno nema dostojanstva. Starci bi me ubili da saznaju. Kad smo već kod staraca, mama je također luda. Stalno plače, jede, ne ide više na posao (na porodiljnom je) i gleda drame. Tata je do grla u poslu, odlazi ujutro, a vraća se kasno na večer. Ines je krenula u prvi razred i kaže da joj se sviđa. Nema ona pojma!

Ove godine se štošta promijenilo. Radimo po tom Nosu, mislim HNOSU, i to je, da mene pitate, čista glupost. Lijepo su oni to zamislili, ali nam nisu dali sredstva. Nos hoće da ima što više grupnih radova, a uopće nam nisu dali pribor za takve radove, i jedva da ga imaju profesori, a kamoli mi djeca.

Dobili smo 2 nova učenika i jednu učenicu. Naravno, kao i uvijek, ne mogu vam odati njihova prava imena (kao ni jednom liku do sad), pa sam im ja izmislila nadimke. Zgodni je novi učenik, prolazi s pet nula, pravi je frajer i sve su cure pale na njega. Pošto ja inače sjedim s B. F. (skraćenica od Best Friend), a ona, razumije se, nije htjela sjesti sa mnom, razredniK je Zgodnog smjestio kod mene. On je tako duhovit i pametan i zgodan i sladak i sve. A ja ga mrzim. Ne znam zašto. Živcira me ta njegova savršenost, osjećam da ima nešto ispod te njegove mirne površine. Možda je ispod mirne površine bura?

Uglavnom, vrijeme je da B. F. prestanem zvati Best Frendicom, i od sada će imati novi nadimak. W. F. (Worst Friend).

Ostale dvije učenice, Perlicu i Aparatićarku, smjestio je u drugu klupu do vrata, iza B.F. Perlica je sjela s B. F., ovaj W. F., a Aparatićarka s Mateom. Grrr… Ja sjedim u 4. klupi do prozora.

Mateo i Pavao su promašili razred i upisali se u 8.c, kod Marka. I tamo su cure lude za blizancima. Marko i ja smo jučer išli van, i cijelo me vrijeme ispitivao o Perli.

Perla ima duge noge i kosu do ramena, ravnu, smeđu. Izgleda kao lice s naslovnice, i čini mi se kao idealan par za Zgodnog. Ali ona ima jednu manu, užasno je umišljena. W. F. je s njom kao neki psić, samo trčkara za njom. Hahahaha, nadam se da će se ubrzo i njima nešto loše dogoditi. Ne gledajte me tako. I ja imam pravo mrziti!

Aparatićarka ima cvikse, prišteve, niska je i debeljuškasta. Malo je, hm, glupa, eto da se tako izrazim. I, kao što ime kaže, ima metala među zubima, u zdravstvene svrhe, naravno.

I najveća vijest: MOJA VJEČNA NEPRIJATELJICA, PROF. BIOLOGIJE OTIŠLA JE U MIROVINU.

JEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!

Dobili smo neku tamo mladu, mi smo joj prvi učenici, jadna.

IIIIIIIIII, naša razka je otišla na porodiljni!!! Čovječe, pa ta baba ima negdje 50 godina!!! Tako ja bar pretpostavljam.

Dobili smo užasnog razrednika. Neki starkelja, stalno se sa svima šali i svi ga obožavaju. Osim mene.

Mrzim ga iz dva "jednostavna" razloga:
-zbog njega sjedim sa Zgodnim,
-odmah, prvi dan, kada sam ja malo čavrljala sa Zgodnim, rekao mi je da sam neodgojena i da izađem iz razreda ako ne mogu smiriti hormone. Ja sam nešto promrmljala u bradu, a on me poslao u kut, i nacrtao jednu malu sitnu točkicu na zidu i rekao da gledam u nju dok ne naučim čitati, na što se cijeli razred, nasmijao (W. F. i Perla su bile najglasnije)

Ha-ha, valjda misli da je strašno duhovit.

Eto da ne bi sve izgledalo tako grozno kako se ja osjećam, samo da kažem, da sam se pomalo priviknula na to da ću dobiti brata ili seku, IAKO to, naravno, još uvijek ne odobravam. Iskreno, padaju mi na um neka imena. Imate kakav prijedlog? Samo, sumnjam da ću ih moći iskoristiti jer je mama zapela za ime NJEGA! Da, njoj se sviđa ime koje ima O. N., moj prvi dečko koji me htio iskoristiti i povrijediti, a ovo posljednje je i uspio.

Nemam pojma kako da joj objasnim da dijete nikako ne smije tako nazvati.

Za kraj, molim vas za jednu uslugu. Ja imam užasno spor kompjuter i Internet, pa vas molim, ako netko ima u mp3, ili wma formatu pjesmu od Rihanne Unfaithful, ili od Beyonce De Ja Vu, ili jednu jako, jako, jako staru pjesmu,

a čula sam ju na radiju neki dan, i nemogu ju izbiti iz glave…

Pjeva ju GEORGE MICHAEL (ili obrnuto) i zove se nešto kao I LL NEVER GONNA DANCE AGAIN

da mi skine bar jednu pjesama s interneta i pošalje na moju dobro poznatu e- mail adresu, bila bih jako, jako, jako, jako zahvalna.

MOLIM VASSSS!!!!!!
POLUDJET ĆU, TA MI SE PJESMA STALNO VRTI U GLAVI A NE MOGU JU SKINUTI S INTERNETA, UVIJEK MI SE NEŠTO POKVARI.


Ako ne, nema veze. Slušat ću radio i dalje, i trudit se da ju snimim.
Ugodan vam želi

Vaša Hana.



pS. Svima hvala NAJLJEPSE na čestikama, komentarima i svemu!



PS: Kada ovo sada čitam, cijeli svoj blog od početka do kraja, svhaćam kako je sve to smiješno. Ponašam se ko neka baba, o svemu promišljam stotinu puta, zašto ovo, zašto ono, zar ne mogu jednostavno sve pustiti da ide svojim tokom? Mi ljudi (barem ja) smo tako čudni!

Od sada ću se truditi da više živim, a manje razmišljam.

Baš me zanima na šta će mi život sličiti!

srijeda, 30.08.2006.

VIJEST KOJA MI JE PROMIJENILA ŽIVOt

O. Moj. Bože. Nećete mi vjerovati što se dogodilo.

Ne, možda je najbolje da jednostavno…
ah, prešutim tu činjenicu.

Ali, prije ili poslije, saznat ćete jer sam užasno brbljava osoba.


Dakle, započet ću priču, detaljno kao i obično.
(Ines se jučer vratila iz Bosne, a Nataša je danas otputovala tamo.)

Sjedim u sobi i svađam se s Ines jer mi je kopala po stvarima i prčkala po mobitelu. Kad, tata proviri iza vrata, i pozove nas u dnevnu sobu. ZNALA sam da nije sve kako treba, ali mislila sam da su nam opet došli držati prodike zbog svađe. Naime, Ines će ove jeseni krenuti u prvi razred pa smo joj morali kupiti potrepštine. Samo kaj ih ona okolo baca po MOM stolu, kaj joj je APSOLUTNO zabranjeno.

Sjednemo jedna na jednom kraju sofe, druga na drugom. I beljimo se. Tata sjedne do mame, a mama se, nekako čudno nasmiješi, i čvrsto ga stisne za ruku.

-Moramo pričati.- kaže tata.

Hajde, hajde navali, Ines vam je ionako draža od mene, sad ćete mi srat o tome kako je ona mlađa i bla, bla, bla, bla….mislim u sebi ljutito.

-O čem?-pita Ines igrajući se s jednom od loknica u svojoj crnoj kosi. (ima dugu kosu do pola leđa, a sva je kovrčava i slatka, na što joj jako zavidim, al nemojte joj to reći, pliz. Tenks.)

-Pa, vidite, imamo važnu vijest…-

-Posvojena sam?- rekla sam oponašajući neku Katie iz nekog tam filma kojeg sam nedavno gledala.

Mama me prijekorno pogleda.

-Ne moj tako, Hana, postoji li nešto što ti nismo pružili…-
-Nemoj, dušo, prijeđimo preko toga,-reče mama i nasmiješi se opet, nekako… čudno.
Tata ju čvršće stisne za ruku, i rekne da ima pravo. I on se nasmiješi nekako.. čudno.

Što se događa, mislim u sebi, i zamišljam kakve li su se to stvari dogodile, koje ću saznati sad, uskoro… Nekakva se napetost, vjerujte mi, osjetila u zraku. Naprosto se u zraku osjećalo nešto… NOVO. Da, mislim da je to prava riječ, s obzirom na to kako se situacija dalje razvijala.

-Vidite,-započeo je tata,

Ines se prestala igrati pramenom kose, mama je tatu ponovno čvrsto stisnula, tata je mahao rukom po zraku tražeći pravu riječ, meni je zrak zapeo u grlu, i razmišljala sam koliko će vremena biti potrebno kada će tatini prsti sasvim poplaviti od maminog čvrstog stiska…



-Dobit ćete bracu ili seku.-dovršio je konačno.



Mama je pustila tatinu ruku i pomilovala Ines po kosi. –Nije li to krasno?-
Ines je, naravno, derište jedno malo, zagrlila mamu i tatu oko vrata, vičući nešto, samo njoj razumljivo, no kasnije smo ustanovili da je tim riječima izrazila sreću.

Tata i mama su me pogledali s iščekivanjem.

A ja nisam bila sasvim svjesna. Sjećam se kako je to bilo prije, kada su mi rekli da ću dobiti GOSPOĐICU DERIŠTE, svih sam devet mjeseci bila sretna iščekujući sestrin dolazak na svijet, a onda, kada se rodila, svi su me zaboravili, mama i tata su samo o njoj pričali, gosti i obitelj su stalno govorili njoj kako je slatka, kako je ono, kako je ovo, Ines ovo, Ines ono, a kada je imala tri godine pa sve do sad, uvijek kada se svađamo JA moram biti pametnija i popuštati njoj, mlađoj…

A sad? Jedva izlazim s njom na kraj, što mi uvijek smeta u sobi i živcira me, pogotovu kada mi dođu frendice….

A TO NIJE SVE!

Dobit ću još jedno derište, a onda ću roditeljsku ljubav morati dijeliti na tri dijela. Na tri!!!! I slatkiše, odjeću, sobu, sve!!!!!!!!!!!

Ne, ne i ne!!!

-Koliko si dugo trudna?-upitala sam mamu bezizražajno.

-3 mjeseca.-rekla je mama i pogladila se po trbuhu. I doista, već se malo nazirao zaobljeni trbuščić, a ja sam jučer, kada je obukla novu haljinu i pitala me je li debela, mislila da je to od trudnoće. I je, ali ne od mene i Ines, već od, od, od…

-Znači imam još 6 mjeseci…-računala sam u sebi.

-Hana, jesi li sretna?-
-Molim?-
-Sretna? Jesi li?-
-Kako ste mi to mogli učiniti?!-zavikala sam.
-Što, hoćeš reći, da nisi sretna?-
-Pa, ako ste očekivali da ću reći da jesam, zašto me onda uopće pitate?!-
-Hana, nećeš se tako razgovarati s mamom!-
-Mene se u ovoj kući ništa ne pita!-grmila sam i dalje.
-Od tebe ne trebam dozvolu da…-
-DOSTA! Ne želim više pričati s vama!- ustala sam i otišla u sobu i zalupila vratima.

Stajala sam tamo na sredini sobe pokušavajući shvatiti što osjećam. Nisam imala vremena odlučiti se, već je tata ušao i opalio mi pljusku.

-Sram te bilo! Sram i stid! Je l te tako mater odgajala je li?-
-Ni..-
-Tišina!-
-Ali pitao s…-
-Šuti! Već mi je dosta Hana, tvojih nezahvalnih ispada, je l ti jasno?!-
-Ali samo sam…-
-Je li ti ikada išta nedostajalo, ikada, išta? Reci!!!-tata mi se unio u facu sav crven.
-MALO MIRA U KUĆI!-

Pljas. Krivi potez. Opalio mi je pljusku s druge strane lica. Lice me žarilo ali bila sam ljuta i htjela sam mu to dati do znanja.

-Tko je ovdje otac, ja ili ti?-
-TI!-
-Ne odgovaraj mi tako drsko!-
-Ne šamaraj me to je protuzak…-
-Ma ne seri mi tu o zakonu! Današnja djeca su tako bezobrazna da s njima ne možeš drugačije nego da ih dobro izlupaš!-

-Kako se mama ikada mogla udati za tebe? Odvratan si! Mrzim te!-
zaplakala sam, jer sam bila sva iživcirana i sva… nikakva. Osjećala sam samo jad i bijes.

Tata se smrknuo, i ja sam mislila da će me ubiti, u tom trenutku, ali nije. Samo je duboko uzdahnuo i izašao van.

Nije me ošamario i treći put, ali osjećala sam se kao da je.
Kao da se nešto u meni slomilo, legnula sam na krevet, zagrlila svog medu i plakala, plakala, plakala.

Činilo mi se da nikada neću prestati. Nešto se u meni mjesecima nakupljalo, i sada je trebalo samo malo da eksplodiram i izbacim sve iz sebe. Plakala sam kao nikad u životu. Najprije zbog bijesa prema tati, onda iz tuge jer sam shvatila da sam ga uvrijedila. Onda zbog B.F. jer mi je zagorčala život. Onda zbog DEČKA koji mi strašno nedostaje. Onda zbog Ines jer je Ines. Onda zbog… Bilo je razloga mnogo, i mnogo.

Na kraju, kada sam sve isplakala, i kada je medo bio sasvim mokar, obrisala sam suze i izašla iz sobe.

Vidjela sam da nema nikoga kod kuće, pa sam i ja otišla van. Šetala sam po ulicama, duboko u mislima, kada, sretnem, ni više ni manje… pogodite koga?

Pavao i Mateo.

Vratili su se s mora. Pitaju me kako sam i sve to. Ja im ne kažem za prinovu u našoj obitelji. Pavao pita za B. F. Mateo me gleda, valjda još misli da sam zaljubljena u njega. Bio je to samo hir. Trajalo je kratko, i na to se više nisam željela vraćati. Bio je samo simpatija, ništa više.

Produžila sam dalje, iza njihove zgrade.

Kad, nećete mi vjerovati, ne ovo je previše za danas.

PARKIĆ. MOJ PARKIĆ. MOJ UNIŠTENI PARKIĆ KOJEG NISAM POSJETILA TJEDNIMA, MOŽDA I MJESECIMA.

Uređen. Cvijeće koje smo B.F. i ja zasadile je izraslo, procvjetalo. Trava nanovo posađena, ponovno zelena i mirišljava kao i prije. Nove ljuljačke. 6 novih ljuljački. Nijedna ne škripi. Pješčanik, veliki, lijepi. Tobogan, jedan, i tri klackalice. A drvo, ono staro dobro drvo, stoji tamo, stoji i čini mi se kao da me doziva k sebi.

Trčim do drveta, trčim uokolo, vičem, vrištim od sreće. Legnem na travu i gledam oblake kako se nakupljaju. Šteta što nisam mogla vidjeti zalazak sunca, sigurno je bio lijep.

Sjednem na ljuljačku i ljuljam se, ljuljam, i čini mi se da ću poletjeti.

Vratila sam se kući, ispričala se mami i tati, i rekla im kako sam sretna, iako ni sama ne znam jesam li ili nisam, ali i da jesam i da nisam, ne mogu ništa promijeniti, dijete je tu, i rodit će se ako Bog da, i ja to ne mogu a i ne želim zaustaviti. Tko sam ja da odlučujem treba li netko živjeti ili ne? Nitko! Doista, nitko!

I tako, sada sam tu, za kompjuterom, pišem ovo, i razmišljam o današnjem danu.
I mislim si, kako sam danas proživjela svašta, što neki možda u cijelom životu nisu proživjeli.



I vjerovali ili ne, sretna sam.


Laku noć, Vaša HANYca

subota, 26.08.2006.

Umrijeti u tvome naručju

Bojim se da će doći dan,
kada me više biti neće,

Znam da će doći dan,
kada ću se oprostiti od svijeta,

Znam da ću prepustiti svoju dušu,
Gospodinu,

Ali kada bih umirala u tvom naručju,
kada bi mi se posljednja želja,
da te prizovem k sebi,
ostvarila,

Kada bi me držao u svom naručju,
i tvoj mi lik bio posljednje što ću
vidjeti,

Tvoje suze kad bi bile zadnja kiša
koja bi isprala moje slabosti i grijehe

Kada bi tvoje slatke riječi,
bile posljednje što ću čuti,

Tvoj poljubac bio zadnje
što će moje usne okusiti,

Kada bih umirala
u tvom zagrljaju,

Ne bih se bojala smrti,
ni suda,

Ne bi mi bilo važno gdje
ću završiti,
u vrtu Božjem,
ili u vatri vječno gorjeti,

Jer znala bih da sam
već bila u Raju,
bila na izvoru vječne sreće,
-u tvom zagrljaju…


Vasa pjesnjikinja

petak, 25.08.2006.

ŽELJE I STVARNOST

Želim otići negdje daleko
na neku livadu,
u zemlju vječno zalazećeg
sunca.

Želim sjesti među cvijeće,
šareno i mirišljavo,
sjesti kraj tebe,
sjediti i gledati sunce kako umire.

Želim slušati žubor rijeke,
šaputanje vjetra u granama smreke,
i slušati kako se dan gasi,
kako plaču vrbe.

Želim udahnuti svježi planinski zrak,
želim sjediti zagrljena s tobom,
sve dok ne zamru svi zvukovi,
i dok ne padne mrak.

Želim leći,
leći na mirišljavu travu,
ti kraj mene,
ja kraj tebe.

Čvrsto ćemo se držati za ruke,
i gledat ćemo zvijezde,
i tako zaspati,
i dalje se čvrsto držeći,
da nas ni snovi ne mogu razdvojiti.

Kada se probudim,
Gledat ću sunce,
kako se ponovno rađa
gledat ću dan
kako se polako oslobađa

Zlatne zrake će mi milovati kožu,
cvijeće će opet zamirisati,
vjetar mi kosu mrsiti,
zrak ću svježi udisati,

Ali kraj mene nećeš biti ti.

četvrtak, 24.08.2006.

Trebam pomoć!!!!!!!!!

Može li mi netko molim vas skinuti NAZIVE pjesmi sa Shakirinog albuma Oral fixation vol.2???? Pliz? lutala sam internetom sat vremena a nisam ništa našla! Naime, tata mi je s posla donio pjemse od tog Shakirinog albuma, no nažalost sve su bez imena. Uspjela sam prepoznati Dont bother a ostale ni jednu!!!!! PLIIIIIIZZZZ!!!!!

Bit ću vam jako zahvalna!!

subota, 19.08.2006.

Veliko hvala svima na podršci. Divlje mačke u trbuhu.

Kao što i sam naslov kaže, da ne ponavljam opet, zahvaljujem se svima koji su me podržali. (Bože osjećam se ko da sam u nekom totalnom bedu...)

Ali u stvari nisam. B.F. je takva gadura, čula sam preko Matee s kojom sam jučer išla van da je rekla kako sam nerazvijena prištava koza. Ma gadi mi se ta glupača, nije mi jasno kako sam se mogla družiti s njom. Naravno, ni ja nisam štedila riječi o njoj, samo što sam ja, za razliku od nje, koristila civiliziranije riječi.

Što se tiče nje, neću više biti "dobra mala curica", niti trpjeti da me netko vrijeđa. Dosta mi je toga. Bila sam naivna, pa šta? A tko nje? Makar jedno u životu?

Enivej, prijeći ću na stvar. Jučer sam srela DEČKA. Naravno, slučajno. (Ponekad mi se čini da je cijeli život nastaao slučajno, što u stvari, kad bolje promislim, i ima logike.)

Srela sam ga, tj. samo prošla kraj njega. On me gledao, i gledao, a onda rekao "Bok."

Koljena su mi zadrhtala, pamet smutila, ali nisam imala leptiriće u trbuhu.
Prije bih rekla da sam imala... Neke divlje mačke.

Samo sam stala i gledala ga dok je odmicao cestom. Matea me čudno gledala, ali nije me bilo briga. Ljubav je najljepša stvar na svijetu!

Vidio me! Vidio me! Bio je od krvi i mesa! Ne od jastuka i snova!!!!!!!!


AJM SOU IN LAVVVVVVVVV

I baš me boli briga kako se to piše. Baš me briga za B.F. JA SAM SOU HEPI!!!!!!!!!


B.F.- ko te šiša.

Pozdrav tu evribadi, spešili for MEGABAJT I TWO EYES ONLY.

I FOR D KJUTIST BOJ IN D VRLD.

Iako me samo pogledao, pozdravio.. i ovaj, to je sve. Ali ja sam u sedmom skaju....



Da ne duljim, ugodan ostatak dana svima.

petak, 11.08.2006.

Ajm sou umobolna i sou stupid.

Ne mogu vjerovati. B. F. je lagala. Lagala mi je u vezi svega. Uopće joj nije umrla majka, nije bilo nikakvog sprovoda, nikakvog ključa. U cijeloj toj priči ništa se nije dogodilo, osim, naravno, da joj je otac nestao. Ali to nije nikakva novost.

Kakva lažljivica!

Mislim, možete me nazvati naivnom, slobodno, jer to i sama o sebi mislim. Kako sam joj mogla vjerovati.

Reći ću vam kako je to bilo, ona je mene nazvala, a ja sam, pošto sam bila sama doma sa sestričnom nisam mogla javiti roditeljima ni nikome, pa sam odmah sjela za kompjuter i napisala onaj veliki post.

Nemojte mi zamjeriti, molim vas!

Jer dovoljno mi je što sam u zadnjih nekoliko dana zamrzila samu sebe. A popis je doista podugačak.

Najprije, odmah, nakon što me nazvala, i nakon što sam napisala post, nazvala me ona i počela se valjati od smijeha, mislila sam, znate, da je malo poludjela od tuge ili tako nešto, ali onda je ona kroz smijeh protisnula: «Hana kako si ti glupa!», nije mi bilo jasno o čemu sad to ona priča, ali nisam trebala dugo mozgati.

-Hahahahhaha, kako sam te zeznula! Da samo čuješ što drugi misle o tebi-rekla je kroz smijeh.

Razgovor je otprilike tekao ovako:

-Glupačo kako si nasjela, hahaha-
-Na što?-
-Pa na ono da mi je mama umrla-
-Zar nije?-
-Nije glupačo, evo je tamo ispred moje zgrade otišla kupit mlijeko i kruh.-
-Molim?!-
-Kaj, osim što si glupa još si i gluha?- začula sam smijeh sa strane
-Tko je tamo?-
-Oh, ja, Tina, Ana jedna, Ana druga, Petra, Karla iii… Iva. Stavila sam te na razglas.-
-Kad?-
-Sad i maloprije.-
-Zašto si to učinila?-
-Zašto si to učinila,-ponovila je za mnom podrugljivo,-Zato da vidim jesi l još uvijek ona glupača ko prije.-
-B. F., jesi li ti dobro? Kaj ti je? Kaj imaš protiv mene?-
-Hm, ne mogu ti to reći preko telefona, jer je popis predug.-
-A kako to da nisi u Crikvenici?-
-Zar se to tebe tiče?-
-Imaš pravo, uopće ne, niti me ne zanima. Iznevjerila si me, B. F.-
-Boli me džon. Nije mi žao.-
-Hoćeš li mi molim te reći zašto si se iznenada iz moje najbolje prijateljice pretvorila u živčanu…-
-U najgoru.-
-Da.-
-Zato što si ti, Hana, najveća krava u školi.-
-Ma daj, od kada?-
-Oduvijek. I ne moj mi srat neke tamo izreke, prijateljstvo je ovo, prijateljstvo je ono. Jer ti se nemaš pravo javljati kada je to tema!-
-A što sam ja to učinila?-
-Dobro ti znaš šta!-izderala se B.F.
A meni su popucali živci. Ma neću se ja dati samo tako izvrijeđati! Kako sam joj mogla povjerovati. Priča je doista, zvučala sasvim nevjerojatna, ali… povjerovala sam joj. Zašto? Ne znam ni sama. Zato što smo od malih nogu naj prijateljice?

-Ne, što to?-
-Dala si knjižicu s mojim tajnama!!!!- povikala je zlobno. Čula sam sa strane neko došaptavanje. Sestrična me pogledala u čudu. Sigurno je čula taj povik B.F.

To je knjižica s tajnama. Mala bilježnica, zapravo, blokić. U njega sam upisivala sve tajne koje mi je povjerila B.F. iz sigurnosti da, ako bude odala moje, mogu i ja odati njezine. B. F. to nije smetalo, ali nije napravila svoju o meni, ona je meni potpuno vjerovala i govorila je kako se nikada nećemo posvađati. Ma vraga! Ovaj blog mi je živi dokaz da je pogriješila!

Ali, ja taj blokić nisam nikome dala. Kako mi je mogao nestati? Shvatila sam da B.F. ima doista veliki razlog da se ljuti. Jer, ako je istina da je taj blokić dospio u neprijateljeve ruke, imao je dosta toga saznati o njoj. Sve obiteljske tajne, tračevi o prijateljicama, sve njezine simpatije…
Vau, nadrljala sam.

Samo, jedna mi stvar nije jasna. Zar blokić nije tamo u mojoj ladici? Uvjerena da je, nakon kraće stanke, progovorila sam slabašno.

-Lažeš!-no B.F. se očito nije dala smesti.
-Ma nemoj! A tko je dao Mariji blokić?-upitala je ljutito.

Marija je najveća tračerica u razredu. Zna sve najnovije tračeve po školi i kvartu. I, ako je blokić kod nje, nema sumnje da je sve tajne već razglasila okolo. A bilo je stvarno sočnih…

-Ja nisam!-
-A ne, moja mama je!-
-Znači, ništa se nije dogodilo tvojoj mami?-

čula sam grohotan smijeh. Iako je preda mnom stajala samo moja zabrinuta sestrična, pocrvenila sam od glave do pete. Tako se bar kaže.

-Nije kozo, ne moj mi se pravit da se brineš. I znaš šta, goni se od mene i nikad me više ne moj zvati ni ništa! Marš! Kako si me samo razočarala! Glupačo jedna!-

-Ali, dopusti da ti objas…-
-Ne zanima me!- rekla je i poklopila.

Postiđena, skupila sam malo ponosa što mi je ostalo, i otišla do stolića s ladicom nadajući da ću u ladici zateći ono što mi treba.

No, naravno, kakav je život, nepravedan, u ladici je nije bilo. A onda sam se sjetila. Bila sam kod Marijine susjede (i moje školske kolegice) Lucije, neki dan. Tamo sam imala jaknicu, jer je bilo hladno, i s njom, duboki džep. I vjerojatno sam, kada sam kod kuće malo listala, nesvjesno spustila u džep, a Lucija ima mlađeg brata, koji mi je dodao jaknicu kada sam išla kući…

Prepričala sam sestrični kaj mi se dogodilo, a ona, prvi puta u životu, nije imala nikakav savjet za mene.

Mogla bih sve priznati B.F., ali ne javlja se na mobitel, ni na kućni, ne odgovara na poruke….

AUUUUUHHHH!!!!

Primila sam poruku od B. F.

Ej Hana, kaj si to doista mislila da ja nikada nisam imala knjižicu o tebi?
Čini se da si gluplja nego što sam mislila!



O moj Bože! Zvala sam ju na mobitel, ali ga je jasno, ponovno isključila.

Eto, tako sam vam ja nadrljala. Zašto sam nasjela? Zašto sam joj vjerovala? Zašto sam ponijela tu prokletu knjižicu????

Da joj je umrla mama?! Paf, kakva glupost. I to na kakav način! Pa takvi se prizori ni u filmovi ne odigravaju.

I tako živim posljednja dva tjedna ili koliko već. Jedva jedem, jedva spavam. Jer, znate, moje su tajne bile puno ozbiljnije i važnije od njezinih. A upravo sad, smiju im se neki moji iz razreda.


KAKO SAM GLUPA NE MOGU VJEROVATIIIIIIIIIIIIIIIIII
Dođe mi da plačem. Nadam se da moja djeca neće biti ovako blesava ko ja.
Jao, kako mi je krivo.

Započeo je rat između mene i B.F. Koliko će trajati? ne znam. Ali znam da je bila bezobrazna što me tako izvrijeđala, nije mi dala niti da joj objasnim, a osim toga, lagala mi je o knjižici s mojim tajnama… I kakva mi je to prijateljica koja nema povjerenja u mene?

Znam da vjerojatno nemam pravo, ali počela sam ju mrziti. I više ju ne gledam kao prijateljicu. Već stranu, hladnu, neprijateljsku, daleku, jadnu, glupu, nepovjerljivu, sebičnu, drsku, odvratnu…. mogla bih tako do sutra…. osobu.

P. S. U vezi Dečka nema novosti. Još uvijek ga nismo srele, a i naši posjeti ka slastičarnici su se prorijedili. Iako sam puna problema, još uvijek o njemu najviše mislim. Strašno mi nedostaje. Kakva glupost. Nedostaje mi osoba koju sam vidjela jednom u životu. Je l da? Glupa sam od glave do pete.


Tako se ne kaže. To je živa istina.


Glupa Hana.

Tako sam stupid. I have never been so alone like that time.

ponedjeljak, 24.07.2006.

Ključ, otac, smrt i dom. Može li gore?

Znam da sam nedavno napisala post, ali moram vam nešto reći!

B. F. je umrla majka! Njezina mama je imala neku bolest i jednostavno se srušila dok je šetala po gradu! Ne mogu vjerovati!!!!!!! Kako… nepošteno.

Kažu da je imala nekakav napad i srušila se a njezina prijateljica koja išla s njom u šoping počela je dozivati pomoć jer nijedna nije imala mobitel. I zamislite, u kakvom svijetu živimo, nitko joj nije htio pomoći! Kaže da su svi samo prolazili kraj njih i da su buljili u njih i jednostavno prolazili! No, neki čovjek je imao srca pa je počeo zvati hitnu.

Liječnici su joj pokušali spasiti život. Ali ona je imala jedan od najtežih oblika astme (B. F. je naslijedila jedan lakši oblik od nje pa je zato išla u Crikvenicu), i imala je napadaj. Sa sobom nije imala pumpicu, pa se počela gušiti.

Uspjeli su ju spasiti, ali je bila još u nesvijesti. Pozvali su B. F. da odmah sjedne na pri autobus za Zagreb.

Došla je sutradan, zajedno sa starijom braćom koja su bila u Osijeku kod prijatelja, i tamo su posjetili majku. Bila je budna dok su oni tamo bili, ali sutra dan kada su došli, rekla im je:

-Djeco, život je vrlo krhka stvar. Nikad ne znaš kada će se sreća promijeniti u nesreću. Živite svaki dan kao da je zadnji!

A kada je B. F. zaplakala, rekla je neka ne plače, da suze ne mogu vratiti izgubljeno. B.F. je rekla kako ona ništa nije izgubila, a njezina majka se samo nasmiješila. Zatim je izvadila nekakav ključ vrlo neobičnog oblika i dala ga jednom od starije B.F.ine braće i rekla:

-Djeco, ovaj ključ je vrlo bitan, ja sam ga naslijedila od svoje majke, ona od svoje, a ona od svoje i tako dalje…. Prenosi se s koljena na koljeno.-zakašljala je i pokušavala uhvatiti zrak.-Ja želim da ga zajedno čuvate.- ponovno se zakašljala. Zatim nastavila slabašnim glasom… -Nikada, nikada se ne smijete razdvojiti…. Kao što smo ja i moj brat….


Naime, B.F.ina majka je imala brata s kojim se posvađala i od tada ga više nije vidjela, zato što je poginuo u ratu. I često nam je govorila kako osobama koje nam znače moramo stalno govoriti koliko nam je stalo do njih, jer nikada ne znamo što se može dogoditi u životu, i da ona svome bratu nije uspjela reći koliko ga zapravo voli… No vratimo se mi k žalosnoj priči.

Zakašljala se.

-I još vam nešto moram reći… vaš otac…- zakašljala se. – vaš otac…- zakašljala se ponovno i počela se gušiti.

B.F. je počela vikati a njezina braća su se razbježala po doktore, brzo su odveli njezinu majku nekud, a oni su sjedili i čekali i čekali…


To mi je sve ispričala B.F. danas kada me nazvala i pitala hoće li moji doći na pogreb. Rekla sam da naravno da hoćemo. A ona se rasplakala. Vratimo se na priču…


Ne sjeća se koliko su dugo tamo sjedili u nekoj sobici, zna samo da je došao doktor i rekao nešto, njezin najstariji brat koji ima 17 je počeo nešto vikati, a ovaj koji ima 16 je sjeo na stolicu i gledao ravno pred sebe….

Jesam li vam rekla kako B.F. nema oca? Tj. Ona ga se ne sjeća, jer je otišao u rat iz kojeg se nikada nije vratio. Smatraju ga nestalim. Nikada ga nisu pronašli. Jesam li rekla kako njezini roditelji nemaju brata ni sestru ni rođake? Ne? A da su roditelji njezinih roditelja već odavno umrli? Ne?

E pa sad znate.

B. F. jedina obitelj su njezina braća. Koja su maloljetna.





A to znači samo jedno;

E, kao da život ne može biti gori. A baš sam nekako u zadnje vrijeme bila sretna. I sad to.
Da li vi shvaćate kako je ova situacija ozbiljna? B. F. je siroče! I kao da to nije dovoljno, najvjerojatnije će otići u dom! I neće moći ispuniti majčinu želju da se ne razdvoje, zar ne? Što ako ih netko posvoji, na primjer, B.F. jedna obitelj, jednog brata jedna obitelj, drugog brata druga obitelj….. A osim toga, njezina majka je nešto započela govoriti o njezinom ocu… Što je to htjela reći? Rekla je da je važno!


I, koja vrata otključava onaj ključ?

No pustimo sad to. Kako biste se vi osjećali na njezinom mjestu? Ja ne znam da li bih uopće mogla živjeti tako! Izgubila je majku, odlazi živjeti u dom…

Može li gore od toga?

Kako mi je žao B.F. Više ju nikada neću vidjeti! Tj. dopisivat ćemo se pismima, i sve to, ali neće ići u moju školu već odlazi na drugi kraj Zagreba!!!!!


ZAŠTO? ZAŠTO BOŽE????????????


Njezina majka bila je divna osoba. Uvijek bi nas brižno upitala za ocjene, nudila nas kolačima, bila spremna saslušati naše probleme.. i iako su živjeli prilično siromašno i to, uvijek je sebi «otkidala kruha s usta» i davala svojoj djeci. Radila je teško i naporno, ali uvijek je nalazila vremena za svoju djecu.

U čast jednoj od najboljih majki koje sam imala priliku upoznati, ja ću svoj blog… ne, neću ga zatvoriti, ne…

Ali…

Od sada, od sada pa na dalje

Ovaj blog… Blog Hane iz Zagreba…

Bit će CRNE BOJE.

Znam da nije Bog te pito koja promjena, ali svi koji me redovito prate mogli su shvatiti kako je ZA MENE crna boja jedna od najtužnijih boja, ona koja odaje najveću tugu i najveće žaljenje.

A kako ja, vjerovali ili ne, prvi puta u svome životu, žalim nečiju sudbinu sasvim jako, kao da je moja vlastita… I kako svaki puta kada netko kaže `mama` ili nešto vezano, sjetim se B. F. i rasplačem se…

Mislim da je to što će moj blog od sada biti crne boje, velika stvar.

Možete me popljuvati zbog toga, ali žalim. Ja sam svoje rekla, i tako će biti.
Vaša strašno, strašno, strašno nesretna Hana.

srijeda, 19.07.2006.

After rili long tajm

Tako duuuugo nisam išla na svoj blog! Nekaj mi ne štima s tim Internetom, užasno je spor. Ne znam, ja se uvijek spajam na hinet.

Ja sam ooodlično! Nešto se nevjerojatno dogodilo: došla mi je sestrična/sestra Nataša u srijedu.


Ostat će do kraja ljeta!!!!! JEEEEEEEEEEEE!!!!! LAJF IZ SOU BJUTIFUL!!!!


U četvrtak sam s njom otišla u knjižnicu i pitala debelu knjižničarku da li je Dečko došao ovamo i vratio mi iskaznicu. Rekla je da nije, ali da je došao neki «dečec» i pitao je li došla Hana H. ovamo i ostavila njegovu iskaznicu. I rekla je da nije, a onda je on tražio broj mog kućnog ili adresu ali mu nje smjela dati.

Bila sam potpuno razočarana! Toliko sam sanjala i maštala o njemu i shvatila sam da ga jednostavno moram vidjeti ponovno!

Rekla je da mu je predložila da ostavi iskaznicu njoj, pa će mi ona dati kad dođem po nju, ali nije htio. Pa sam tako i ja odbila tu opciju. Pa šta bude neka bude, ali što prije!


I, razočarana, okrenem se prema vratima, a Nataša kaže: Idemo na sladoled? I nije mi se jelo, nije mi bilo do ničega, ali da nju ne razočaram, otišla sam.
I ne mogu vjerovati; uzela sam sladoled, mislim borovnica i jagoda ili čokolada i banana, ne sjećam se više, ali znam samo to, da kada sam platila sladoled, ona je otišla izabrati stol, a ja sam se okrenula i trepnula.....


I sudarila se s nekim! Oba sladoleda sam zabila u majicu... I, naravno, od iznenađenja, zaljuljala se i pala.

Čula sam kako se netko smije, a ja bih najradije u zemlju propala. Pa zbilja sam nespretna. Hvala Bogu da jesam!

Podignula sam pogled i vidjela da mi je netko pružio ruku. Primila sam tu ruku sva crvena u licu i žestoko odbijajući podići pogled i vidjeti kome sam zaprljala majicu sa sladoledom...


Oprostite, oprostite, nisam htjela, nisam Vas vidjela....

Ma nema veze sve je u redu...

Hej! Pa taj mi je glas poznat! Podignula sam glavu i pogledala mu u oči...
Hej? Jesu li to moje ili njegove? Njegove. Zelene.



Ali, to ne može biti Dečko, ovaj izgleda stariji za 2-3 godine. I višlji.

Nakon što sam mu se sto puta ispričala, pozvala sam ga za stol i upoznala sa svojom sestričnom/sestrom Natašom. I tako, on je prstom umakao u onaj svoj sladoled, tj. moj, na njegovoj čistoj bijeloj majici koja više nije bila čista ali dobro to se tako samo kaže.

Nataša i on su se baš dobro skompali, i ja sam uskoro postala prozirna. Uzela sam knjigu («41, 5 °C, od najboljeg pisca na svijetu- Zoran Pongrašić, znate kako je smiješna morate pročitati tu knjigu iako je debela, ali trud se isplati jer ćete se valjati od smijeha), i ovaj se zelenooki tip prestane smijati i kaže; «Čitaš istu knjigu kao moj brat» Ma daj, a koliko ti brat ima godina, 15 i pol, kaže ovaj.

Je li ovo tvoj brat. (Pročitam ime i prezime i ostale podatke s iskaznice.)
Da! Od kud to kod tebe?
Pa... to ti je duga priča... Moja iskaznica je kod njega...
E pa to moramo srediti da ti ju vrati.
Da, koja slučajnost da smo te sreli, baš tebe, Dečkovog brata, kaže Nataša.
Nije to nikakva slučajnost, ova slastičarnica pripada mojim roditeljima, pa ja i Dečko tu stalno dolazimo.
Ma daj?
Da!
Sereš!
Ne serem!!!! To je naša slastičarnica.
Dobro a gdje ti je brat? pita Nataša
Pa tu negdje, ne zna što će od dosade pa meni pili živce.
Da, da.
Ja bih cure, morao krenuti, bilo mi je drago zbog toga kaj smo se upoznali...
Sjedi kud ćeš? Nataša će.
Idem, počinje mi smjena.
Smjena???!!
Ti radiš?
Pa, samo ljeti u našoj slastičarnici.
AAAAAAhaaaaaaa.........

Oprosti zbog majice, kažem ja.
Hvala na sladoledu, bio je ukusan, kaže Dečkov brat i još jednom umoči prst u mrlju od sladoleda i poliže. Pravi šaljivac.

Nataša i ja odemo kući.

Baš simpatičan dečko, kaže ona i uzdahne.
Nisi se valjda zaljubila?
Ni govora! Vječno ću biti vjerna svom Medvjediću! (misli na svoju simpatiju)

I od tog četvrtka svaki Božji dan idemo u slastičarnicu. Nažalost, nedjeljom ne rade, i na žalost, još nismo uspjele «uloviti» Dečka.

I toliko smo sladoleda pojeli...........

Sad sam se prehlađena i jedva gutam...

A šta ćeš? Sve za ljubav!

Vaša Hana.

PS> Tamara nazovi me kad ovo pročitaš!!!!! PLIZ PLIZ PLIZ!!!!

četvrtak, 29.06.2006.

Bilo je slučajno

Jučer mi se dogodilo nešto nevjerojatno, kao iz nekog ljubavnog filma; išla sam u knjižnicu i noseći dvije debele enciklopedije (željela sam pročitati nešto o jednoj bolesti) sudarila sam se na ulazu s jednim dečkom.

On je nosio zadnja dva dijela Harry Pottera, a ja ga nisam ni primijetila (njega, a ne Harry Pottera). Ulazio je u knjižnicu, a ja van. I... što da vam kažem?! Još uvijek ni sama ne vjerujem u to!

I... Bum! Sudar! Prosule su se knjige, tj. četiri knjige, dvije moje i dvije njegove, a iz moje (dobro, nije baš MOJA, nego iz knjižnice ali eto, tak se to valjda kaže) su se prosule istrgane stranice. Vau, knjižničarke su poludile! Rekle su da pospremimo sve i otišle u drugu prostoriju, te nas ostavile u svom tom neredu. Što je najgore, ja sam uspjela srušiti još tri prastare knjige na polici...

Ali vratimo se malo na početak! Može? O.k., znala sam da mogu računati na vas!

Sudar... Knjige se uz glasan tresak sruše, a on... On podigne glavu i pogleda me... Zelene oči? Je li ja to dobro vidim?! Prvi puta ja sam tako blizu nekog dečka, koji nema ČOKOLADNE OČI?! Njegove oči... zelene su kao najzelenija trava, kao najzeleniji proljetni list, kao najzelenija planina, kao.. kao moje.

Ne znam, nikada nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled. Može li se to uopće nazvati ljubavlju? Mislim, znam samo njegovo ime, i datum rođenja.

Stariji me za točno... godinu i dva mjeseca!!!

No vratimo se tamo gdje smo stali.

I ja tako... odlutam negdje u zelenilo njegovih očiju, a onda me on naglo spusti na zemlju.

-Ovaj, jesi dobro?-

Ma zamisli, brine se za mene!

-Jesam, hvala-prihvatim njegovu ruku i pridignem se. I srušim već spomenute 3-4 knjige.

A on se smiješi, smiješi, smiješi.... vrti mi se u glavi od tih bijelih sjajnih zubi...

-Nisam te vidio...-reče kao da se ispričava. Pa nije on ništa kriv! Ja sam ta koja nije gledala. To sam mu i namjeravala reći. No nisam uspjela. Samo sam ga gledala, gledala, kao da me hipnotizirao. Zašto su mi noge tako gumene? Zašto me usta ne slušaju? Otvori usta, Hana, otvori ih.... Taaaako. A sad, reci:....

-Evo pomoći ću ti!-reče taj zelenooki i počne skupljati knjige po podu.

Napokon se skuliram i počnem skupljati knjige. Malo po malo i sve smo skupili i vratili na mjesto. Tada sam vidjela da su nam oboma ispale iskaznice. Nisam baš razlikovala čija je čija, samo sam se spustila i pružila mu jednu.

-O hvala-rekoše mi zelene oči, bijeli zubi.

-Nmančmu-promumljam ja nekako.

I opet me pogledaju one zelene oči. Pogledaju me, onako duboko, kao da mi čitaju misli. Taman sam htjela reći:- Hoću li te ikada opet vidjeti?, no spasila me debela grozna knjižničarka došavši i rekavši zelenookom: -Dečko, ti vraćaš ove dvije, je l da?- i pokaže debelim prstom na dvije knjižurine na stolu.

On se okrene, pogleda me i nasmije se.

-Da.

Doviđenja, kažem ja, i izađem iz knjižnice. I tek kada sam došla doma, shvatila sam; kod mene je njegova iskaznica! A to znači.... kod njega je moja!

I sad, pitam ja vas, nije li ovo događaj za pamćenje? Kad jednom imadnem unučad, pričat ću im ovaj lijepi, kratki romantični trenutak, koji je trajao oko 5 min., ali za mene je to sve bio kao neki usporeni film.

Ne mogu vjerovati. Vjerojatno ga nikada više neću vidjeti, niti njega, a bogme ni svoju iskaznicu. Pitam se je li već primijetio da mu nedostaje? Iskaznica, mislim?


Ne znam, vjerojatno je to bio samo trenutak, i gotovo, i neće se ponoviti... ali, bila je to moja prva ljubav na prvi pogled. I ja ću vam nešto reći, to je bio najljepši trenutak u mome životu.

Dobro, ne baš skroz najnajnajnajnajdraži, ali ipak pri vrhu liste.

Ne mogu si pomoći. Stalno gledam u tu iskaznicu koja je zelene boje baš kao i njegove oči. Joj da, osim očiju, jesam li vam rekla još jednu sličnost? Ima crnu kosu! Crnu, crnu, kao najcrnju noć! Noć u kojoj sjaje dva zelena oka....


Oprostite, što sanjarim, i što sam luda, i što sam ovaj, nisam, savršena.
Ali ja to ni ne pokušavam biti.

Bilo je slučajno. Slučajno, mislim, što sam bila tu baš tada i što sam se sudarila, jer mogla sam i samo proći i nikada ga ne primijetiti! Ali i cijeli ovaj život, kada malo bolje razmislim, je nastao slučajno. Ali ne bih sada o tome.

Želim vam ugodan ostatak dana, tjedna, mjeseca,

trenutka.

Vaša zelena Hana.


Usput, kad sam već tu, napisat ću jedan veliki odgovor OVCI; MARTINI i ostalima.

Ne poznajem ja Tomislavu, već mi je moja frendica s kojom sjedim u klupi, dobro, više ne, premjestili su nas jer smo brbljale ko lude, anyway, ona mi je pričala tako malo o njoj, kako se znaju odavno i kako se iz Pojatna tu blizu preselila, kako ide u OŠ Rudeš, tak nekaj, i to kak je super frendica i sve to, pa kada sam vidjela da si iz te škole sam mislila da ju poznaješ... Pozdravite Tomislavu od moje frendice Gabi. I daj mi recite, gdje je ona? Na moru ili?


Puno pozdrava svima

ponedjeljak, 26.06.2006.

Napravila sam novi box

sa imenima blogova svih onih koji su mi ikada ostavili komentar! Uzela sam cijeli svoj blog i pročitala sve od a-ž. Tek sad vidim koliko sam posjetitelja imala! I vidjela sam da je Megabajt jednom prilikom napisao da mu je rođendan 15.4., pa se pitam, jesam li ti čestitala? Nisam valjda zaboravila?!

Ako jesam, nadam se da se ne ljutiš, čestitam ti danas, i to sa veeeeeeliiiiiikim zakašnjenjem!

A vama ostalima, što da kažem?

Nadam se da ćete me čitati i dalje iako ponekad stvarno znam biti naporna! I zaboravljati rođendane svojih najvjernijih prijatelja.....

Nadam se da sam vas sve nabrojala!

Pozdrav svima, a Megabajtu i jedna ogromna, kiklopska, velika ISPRIKA!!

Sama, samcata

Tako mi je dosadno!
B. F. ima astmu od rođenja, pa se svako ljeto ide u Crikvenicu liječiti. Jutros je otputovala. Pavao i Mateo ipak neće biti u Zagrebu, zbog radova u stanu, oni će provesti ljeto kod djeda i bake u Splitu, i vraćaju se dva tjedna prije početka osmog razreda! Da, oni odlaze u petak navečer, i onda ću ostati, sasvim,
sasvim,

sama.




Mudrosti života

Kako
treba živjeti?
pa to je bar
lako;

Hodaj uvijek
svijetlom stranom ulice
ne odustaj
ne diži ruke od sebe
ni na sebe

Uvijek gledaj život
sa ljepše strane
uvijek traži ono najbolje
u njemu i ljudima

I kada padneš,
ne očajavaj,
i ne čekaj da netko dođe,
i podigne te,
jer možda nećeš dočekati!

Život je jedna duga ulica
nitko ne zna gdje zapravo
počinje, a gdje završava

Svi imaju svoje ulice,
ceste,
i staze.

Često nam se putevi isprepleću,
a još češće razilaze.

Ipak je lijepo, sve dok traje,
uživaj u životu,
i svemu što ti daje!!!

Vaša Hana

PS: Od sada pa do početka 9. mjeseca javljat ću vam se malo rjeđe. Sorry.

srijeda, 21.06.2006.

Crazy. Ma kakav ludi crazy, mislim, KREJZI?!

Odlučila sam da od sada osim pjesama, svbog dnevnika i sastavaka, pisat ću svaki put po nekoliko mudrih izreka. Nadam se da ću ih skupiti mnogo, tj. 365 ili 366, tako da si svaku izreku napišem na jedan mali papirić, zatim ga zgužvam i stavim u nekakvu kutijicu, pa ću u 2007. godini svakoga dana izvlačiti po jednu i tako... ma kužite na šta mislim?

Naravno, možete mi i vi pomoći! Napišite mi ih u komentarima, ali prosim lepo, neka se ne PONAVLJAJU!

Sve ću izreke, i svoje i vaše, objavljivati u boxevima.


Hvala unaprijed!

PS: Ako mi ne želite slati, bar se zabavite čitajući.

Usput, kad sam već tu, sjetila sam se još nečeg nevažnog, a to je da sam....

ovaj... pa sad... da li da kažem, tj. napišem ili, možda, jednostavno...?


Ma, najbolje da kažem, nisam osoba koja dobro laže. Uvijek me skuže.

E sad, pozorno me slušajte, ovo ću reći (ovoga, mislila sam... napisati!) samo jedanput!


Ali, SAMO jedanpuT!!!!





zaljubila sam se



da, znam da nisam smjela i da sam sama sebi i svima sam obećala, ali, ja sam živi dokaz da i najjači i najbolji mogu prekršiti obećanje! A ja sam daleko, daleko od najboljih i najjačih!!!!


Što?


Niste me čuli?!...........
..................
...................

Pa kako to?!



Dobro, napisat ću još samo dvije riječi, pa idem van s.. ovaj.. s, s, ovom, kak se sad zove... A joj da! B. F. i ovim, onim... čekaj, sjetit ću se... Pavao! e, s njima i s Mateom! Gle, njega sam se odmah sjetila!


Eto još samo dvi-tri riči, pa sam nadrapala:

Ajde sad, recite mi, je l da da sam crazy..

Of kors da jesam! kakav crazy, ja sam fakat luda!

subota, 17.06.2006.

Moj život i dizalo ili lift

Prvo da vam kažem, in my life nema ničeg novog. Ljeto je, praznici, vratila se B. F., ponovno jede, ponovno ima rumene obraze, ponovno ima onaj isti sjaj u očima; zaljubila se! Rekla mi je u povjerenju, sviđa joj se Pavao.

Svaki dan sam vani, od jutra do mraka, gađamo se vodenim balonima, plešemo, pjevamo, igramo se skrivača kad padne mrak. Jesam li već rekla da Pavao sluša istu vrstu glazbe kao i B. F.? Sad po cijele dane slušaju mp3 i izmjenjuju cd-ove.

B. F. je jučer noćila kod mene. Igrale smo bocu istine. Wow, bilo je svakakvih pitanja, šašavih i ludih. A još luđih odgovora!

Npr.

B. F.: Jesi li ikada zašlatala curu?
Ja: Molim? Kakvo je to pitanje?! Naravno!
B. F.: Što naravno?
Ja: Da nisam!!!!

Ili.

Ja: Zašto ti se Pavao sviđa?
B. F.: Misliš koji od njih dvojice?
Ja: Pa no, Pavao.
B. F.: Šta Pavao?
Ja: Zašto ti se sviđa!
B. F.:Tko?
Ja (na rubu živaca): Pa Pavao!?!?!

B. F. Šta s njim?


Valjale smo se od smijeha.

Uglavnom, praznici traju tek ne puna tri dana, ali za mene su počeli još onog vikenda kada smo ih upoznale. Primijetili ste da izbjegavam govoriti o Mateu...

Zato što... a kaj ja znam... mislim da mi se sviđa. I mislim da se ja njemu sviđam, zato što mi je napravio vjenčić od cvijeća i stavio mi ga na glavu i te stvari.


Ne! Što ja to govorim?! Naravno da mi se ne sviđa, ma dobro, možda malo, možda kao prijatelj... malo, ovaj... više od toga?!

Ne!!!!! NISAM ZALJUBLJENA!!!! Nipošto! Uopće! Nikako! Nema šanse da se ponovno razočaram u ljubavi! Već mi je dosta onog kada sjedim i buljim u jednu točku i pitam se kaj ću sad jer sam zatelebetana ko tele u šarena vrata a ONI se uvijek ponašaju tako cool ko da ih se niš ne tiče.


Anyway..

Pa ja čak i engleski pišem kak treba! Nešto fakat nije u redu sa mnom



hm.. pa sad...

Danas nisam napisala nikakvu pjesmu, ali sam planirala malo govoriti o LIFTU, tj. DIZALU, ili kako ga već zovete. Onaj tko misli da bi mu to moglo biti dosadno slobodno neka preskoči slijedeći dio posta, jer ionako neću reći ništa drugo osim o liftovima.





Dakle, liftovi.

Osim što nam služe da odmorimo svoje «umorne nogice» i da ne trošimo energiju penjući se po stubama gore-dolje, to su, kad malo bolje razmislite, jedini prostor u kojem, npr... evo, neki susjedi koji žive u zgradi s 15-16 katova, kladim se da ne znaju jedni o drugima ništa. Zamislite, netko živi u vašoj zgradi 10-15 godina, a vi ga tek danas upoznate, jer od silnog posla nemate vremena sad zvati svakog susjeda kod sebe, ili ići k njemu da ga bolje upoznate, i na primjer, vozite se doma, šutite, šuti susjed, nitko ništa ne govori, svi samo gledaju u onu glupu pločicu na kojoj pišu brojevi katova, i onda konačno lift stane, pozdravite se, možda čak ni to, i odete doma i točka.

I ne znate s kim ste bili, je li ga znate, je li to onaj kaj živi u stanu kraj vašeg, kako on diše, kako se zove... Da li znate?

Ne!

Naravno, to je sasvim normalno, to ovisi o čovjeku, više nego o okolnostima, jer ima razgovorljivih ljudi, onih koji šute, onih koji zabadaju nos u tuđe stvari, i onih koji također imaju nos, ali ne u tuđim problemima, već u svojima. I tako nikad ne pričaju međusobno, niti se poznaju. Kladim se da pola njih nije progovorilo ni jednu riječ sa svojim susjedom!

Zato ja mislim da liftovi, osim što nam svakodnevno pomažu da se upnemo do svog stana, služe i za zbližavanje susjeda!

Znate zašto?

Ne znate, možda naslućujete, ali nećemo oponašati nemarne susjede, želim razgovarati s vama! Tako ću vam reći zašto mislim ono kaj sam gore navela.

Uđete u lift u prizemlju, uđe i vaš susjed, a vi si mislite, «pardon gospon, tko ste vi sad? Ja vas nikada prije nisam vidio?! A, možda ste došli nekome u posjet!», e a to i vaš susjed vjerojatno misli o vama.

I tako, pozdravite se, uđete u lift s potpuno nepoznatom osobom. Pritisnete gumb na kat koji idete, ako ste pristojni ili dobre volje pitate čovca i čovcu na koji kat ide pa pritisnete još jedan gumb. U najzanimljivijem slučaju, osoba kaže kat na koji vi idete! I tada se naravno, ako ste dobre volje, nasmiješite i onda se oboje zabuljite u pločicu koja prikazuje brojeve katova. I tako, u tišini, buljite, buljite, ako imate ogledalo u liftu, onda gledate malo svoj nos, koji je taaaako čudan ili onaj prišt na čelu koji se tako ističe na vašem lijepom licu...

I već kada vam dosadi tako stajati, osoba kaže nešto u vezi vremena, kakvo god da je, kišovito, suhovito, ili hladnovito ili toplovito, uvijek se ima nešto za prigovoriti.

To ako ste naišli na neku razgovorljivu osobu. A ako niste, onda samo šutite, sve dok vam ne dojadi i već se počnete znojiti kad pomislite koliko duuugooo treba tom glupom liftu da vas odveze na vaše odredište, kad...


tup!

I tada se broj kata zaustavi....

Čekate vi...
Čeka čovac....

Ili čovčica...

I, s užasom, počinjete shvaćati: ZAGLAVILI STE SE U LIFTU!!!!!
Počnete skupa s tom osobom vikati, zapomagati, lupati po vratima, ali ništa od toga. Ni mic!

Sasvim očajni, stanete u kut lifta i ne usuđujete se progovoriti ni riječ s tom MISTERIOZNOM osobom...

No, kako vrijeme, kad nešto želimo da se brzo dogodi, namjerno ide sporo, malo-po malo započnete razgovor s tom MISTERIOZNOM osobom.


I tako skužite da je to osoba koja živi kat ispod ili iznad vas, možda čak i stan pokraj vas, možda dalje, možda bliže, ali bitno je to da shvatite kako je ta MISTERIOZNA osoba koju nikada prije niste vidjeli u životu VAŠ/A SUSJED/A!!!!

Waui...


I onda, što se dogodi? Dođe neki majstor, možda samo predsjednik zgrade, i izvuče vas iz lifta. Možda ste bili zatočeni samo par minuta, ali ipak, priznajte, stekli ste novog prijatelja!

U liftu se uvijek može dogoditi nešto zanimljivo, npr., možete naći nekakav natpis da sutra dolazi dimnjačar, i da obavezno budete doma, u toliko i toliko sati, a vi ste planirali ići van! Zamislite, sutra se vratite i hop! Cijeli vam je stan pun prašine, zašto, zato kaj niste zatvorili neke tamo ventilacijske otvore, jer niste imali pojma da će taj GLUPI dimnjačar baš taj dan doći!


Da, istina je da je zdravije ići stepenicama, s time se slažem, U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV JE DUH.

Ali isto tako, u ZDRAVOM DUHU leži sreća, unutarnji mir, bilo da ste stekli novog prijatelja, ili nekaj drugo....

Znate zašto manje zgradice nemaju dizala? Ne zato što imaju malo katova, dobro, i zbog toga, ali drugi razlog je taj da u manjoj zgradi živi i manje stanovnika, tako da se oni međusobno dobro poznaju, pa im nije potrebno dizalo da ih zbližava!

A tek dizala za invalide! Oni su također jaaaako korisni. Ne da baš mogu zbližavati invalide, jer nisam sigurna da može u taj lift stati više od jednog invalida, ali ipak su korisni, jer ih voze do njihovog odredišta.

Uhhh... zbilja sam puno napisala. Valjda vam nije sad žao što ste pročitali ovaj post do kraja. Nadam se da vam nisam oduzela mnogo vremena, ali o tom liftu, tj. dizalu, razmišljam već danima, i stvarno sam vam htjela to prepričati!



Eto, idem ja sad, doviđenja, do slijedećeg posta.

Vaša Hana.

utorak, 13.06.2006.

New news

Odgovarala sam kemiju i fiziku i prošla sam razred sa 5!!!! Zar to nije superrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!????
Danas idem van sa B.F. i Mateom i Pavlom. Oni su tako suuuupeerrr!!!!! B.F. stalno priča o Pavlu... E, a Mateo... on je tako za-ba-van!!

Ali, NARAVNO, samo kao prijatelj! Ništa od ljubavi, ne ne ne...


Iako još sutra moram doći u školu, za mene je nastava gotovaaa!!!! Jedva čekam da odem doma, ostavim stvari, ručam, javim se mami, nazovem tatu, odevdem Ines iz vrtića.........



I onda idem vanka sa Mateom...


Naravno, i s B. F. i Pavlem...

SAMO PRIJATELJI!!!

Obećajem!

subota, 10.06.2006.

Prognoza za moje ljeto.... sunčano.... pustolovno.... obećaje dobar provod!!!!

Još se uvijek nisam pomirila s činjenicom da je do kraja mog 7. razreda, najvažnija šk. godina u mome životu (ujedno i najdeblje poglavlje u mom dnevniku! ;-) ), pri kraju!

Još samo 3 dana, i sve će razići, ili kod tetke, ili na more, ili ovdje, ili ondje, uglavnom, nitko koga poznajem ne ostaje u Zagrebu! Ines sutra putuje sa tetkom u Bosnu, jer ona naravno, ne ide u školu nego u vrtić (jučer je bila neka priredba, moja sestra je recitirala pjesmu o maslačku, joj kako je bila slatka!). Tetka je došla prije jedno pola sata, noćit će, i sutra sjedaju na autobus popodne oko 16-15 sati i kreću! Ines će biti tamo cijelo ljeto, sve dok ne krene u prvi razred. Blago njoj. Ja u ponedjeljak moram odgovarati fiziku i kemiju, i ako to imadnem zaključeno 5, prolazim razred s 5!!! I moći ću se, nadam se, upisati u Primijenjenu Umjetnost!

Držite mi fige, i to čvrsto, trebat će mi vaša duhovna podrška. Ha, ha, ha....

Primila sam neke e- mailove gdje mi govore da su mi pjesme pre ozbiljne, i ja da sam ovakva ili onakva. Pa sam odlučila biti optimist. Od sada ću se truditi gledati sve s neke vedrije strane. Baš me zanima koliko ću izdržati.

B. F. je jučer napravila nešto nevjerojatno! Nešto, što me podsjetilo na BIVŠU B. F., i gotovo mi se učinilo da u njoj, u toj groznoj, crnoj osobi ima nekih ostataka moje best frendice!

A to što je učinila... To je predivno. Dobila je 5 iz povijesti! I ne ide na popravni! imat će 3, ali ipak, izborila se... Nažalost, ove godine neće proći s 5, (inače prolazi s 5,0), već sa 4, ali eto, što je, tu je.

Poslije škole išle smo van

Rasplakala se kad je vidjela parkić, no onda smo stavile dekicu na travu ispod starog stabla i pričale u tišini. Čule su se neke ptičice kako cvrkuću. Da, savile us gnijezdo na starom stablu! Kao da smo u nekom mjestu začaranom... izvan ovoga svijeta, izvan buke, suza... automobila i ljudi...

I nismo pričale... Samo smo u tišini izvukle svoje crtaće blokove, vodene boje, čašice s vodom, kistove i slikale.

Ne crtale.

Crtati i slikati nije isto. Crtati, to znači zapravo, crtati iz svoje mašte. A mi smo slikale, slikale ono što vidimo, baš onako jadno kako izgleda parkić.

I kada su radovi bili gotovi, shvatile smo, da su radovi odlični. Onakvi, bez dodavanja, baš kakvo ih vidi naše golo oko!

Da, istina je najljepši zvuk u uhu, najslađa riječ izgovorena u ustima, najljepši potez ruke. Ma kakva ona bila, treba joj uvijek pogledati u oči. Iza očiju, krije se ljepota, ono nešto, neki djelić samoga Boga.



E, spustimo se sad malo na zemlju!



Doselila se neka nova obitelj! Jučer, kada smo završile radove i pričale viceve, vidjele smo kako se u zgradu nasuprot nama useljava nova obitelj.

Obitelj Šejkić,
kako smo kasnije doznale.

Tu obitelj čine: gospođa i gospodin Šejkić, sedmogodišnji Karlo Šejkić, te dvoje blizanaca; Mateo i Pavao Šejkić. I, naravno, pogodite što, Pavao i Mateo su... šta, šta, hajde pogodite!

Naravno, pogodili ste!

Mateo i Pavao su završili 7. razred! Dolaze iz nekog naselja blizu Splita, preselili su se tu u naše naselje, i najvjerojatnije idu u našu školu!

Ja još uvijek ne mogu vjerovati u to, slušajte što nam se jučer dogodilo! Ovaj, mislim, čitajte!

Sjedimo nas dvije i smijemo se ovome vicu:

Na satu tjelesne kulture:
-Perice, zar ti nisam rekao da staneš na kraj reda?!-
-Jeste, ali tamo je već bilo zauzeto!


Kad, ugledamo mi kako se, malo po-malo neki namještaj unosi u onu novu zgradu, dovršenu prije mjesec dana. Kad, nakon dva-tri sata, stigne ti peteročlana obitelj. Odlaze majstori, a obitelj ulazi u zgradu.

Nakon pola sata, izlaze ona dva dečka, i vode prekrasnog zlatnog retrivera na uzici. Kad, puste oni njega s uzice, i pas potrči ravno prema nama!

B. F. :
Hany, vidi kako je sladak!
Ja:
Da, prekrasan je! A čiji je?
B. F.:
Da, stvarno, možda ga je netko izgubio?

Dotrče ona dva slatka dečka vičući: Bonzo, vrati se! I dotrče oni, sasvim zadihani do nas.

B. F.: Bok! Pretpostavljam da je ovaj mali ljepotan vaš?
Dečko1: Da, naš je. Bonzo, brzo dođi ovamo!
Dečko2: Vi živite u ovoj zgradi? (Pokaže na zgradu u koju su se doselili)
Ja: Pa...

(gledam očarano u njega! Kako je lijep! Visok, srednje debljine, ni mršav ni debel, baš onako kako treba. Smeđa kratka kosa, i prelijepe smeđe, čokoladne oči! Wow, ljubav na prvu čokoladu! Ovaj... mislim, pogled!)

Ne, mi živimo dvije ulice dalje.
Dečko1: Joj, nismo se predstavili. Ja sam Pavao, a ovo je moj brat...
Dečko2: U redu je brate... mogu se ja i sam predstaviti! Ja sam, jedan jedini, neponovljivi... Mateo!

Svi troje prasnemo u smijeh, jer je Mateo to izgovorio kao neki najavljivač na pozornici! Vidi se tko je vođa kod njih...

I tada Dečko1 i Dečko2, prestaju biti Dečko1 i Dečko2, i počinju biti Pavao i Mateo.

Ja: Ja sam Hana. B. F. kaže svoje ime, i svi se međusobno rukujemo. Mateove čokoladne oči gledaju u mene.

Ja: Vi ste novi ovdje, zar ne?
Pavao: Da, dolazimo iz... (e ne sjećam se, rekao je neko naselje blizu Splita)
B. F.: Koji ste razred?
Pavao: 8.
Mateo: Joj daj ne laži, tek smo završili 7.
Ja: Mi isto! Zar je vama škola završila prije nego nama?
Pavao: Da, škola nam se preuređuje, pa je završila jučer.
B. F: I, s koliko ste prošli?
Pavao: s 5,0!
Mateo: Ja sam zaglavio s matematikom i biologijom... Pa sam prošao s 4.
Ja: Ma daj me ne zezaj! I ja imam problema s biologijom... tj. s profesoricom! A matematika... nju mrzim!
Mateo: I ja također, kakva slučajnost!

I tako je tekao razgovor. B. F. je predložila da im pokažemo naselje i školu. Mateo i Pavao su bili fascinirani!

Pavao je rekao B. F., da joj lijepo stoji crna boja, a ona je sva pocrvenila! Mateo meni nije ništa rekao, već je samo zadirkivao brata. Zapravo mi je tako i draže, ne želim se ponovno zaljubiti! Ne, čvrsto sam odlučila, da ovog ljeta za mene neće biti ljubavnih veza!

ovaj, mislim, .

Pavao je rekao da će oni ostati cijelo ljeto u Zagrebu!

Njihova se obitelj doselila ovdje zbog toga što su njegova mama i tata našli dobar posao, i radit će cijelo ljeto! Tako da će obitelj Šejkić (koje čudno prezime) provesti ljeto u Zagrebu.... Baš kao i ja!



Premda sam si obećala, da se neću zaljubiti još duuugooo duuuugooooooo vremena (razočarala sam se u ljubav)....

Tko kaže da će ljeto u Zagrebu biti dosadno? Ja mislim da je predamnom jedna velika, ljetna pustolovina!


Pozdrav svima i svima želim da ostvare željeni uspjeh na kraju školske godine i da se odmore na praznicima!!!!!!!

Vaša presretna Hana.



PS: Ukratko, kod mene je sve super. B. F. nije Narkomanka, a ja nisam Markomanka. I hope so.

petak, 02.06.2006.

2-3 riječi, i 2 pjesme

Skinula sam gips s ruke! Tako sam sretna! Dobila sam 5 iz zadaćnice iz hrvatskog. Tema je bila Kako izvršavam svoje obaveze. Jedina u razredu! Tako sam sre-tna!!!!!!! Anyway, brz pregled važnih događaja, a onda ću vam objaviti nove pjesme.

skinula sam gips sa ruke, ali još moram mirovati...
u zadnje se vrijeme stalno prepirem sa mamom i tatom
napravila sam šiške, ukoso, i to je najbolji potez koji sam napravila u svom životu
B . F. mora na popravni iz fizike i povijesti
jedna je cura se upucava Marku, pa me sad stalno ispituje, što će, gdje će... a ja mu kao prijateljica kažem; da mora sam donijeti tu odluku, valjda on zna da li mu se ona sviđa ili ne


Eto. Sad pjesme:


Biti sretan

Biti sretan znači osjećati unutarnji mir
biti sretan znači biti slobodan
od svih materijalnih stvari

Biti sretan znači udisati zrak
punim plućima
znači širiti svjetlost oko sebe
kada ona isijava iz tebe
kada ona obasjava sve mračne kutke
kada izbljeđuje loše uspomene

Biti sretan znači pjevušiti pjesmu ispod glasa
znači gledati na ovaj svijet drugim očima
znači opraštati svima sve

Biti sretan znači živjeti na oblacima
znači hodati po morskim dubinama

Znači hodati zlatnom stazom

Znači biti čovjek!



Ti

U mom životu jedno bitno poglavlje
jedan dio knjige
jedan dio mene

Bio si moja sreća
moj osmjeh
moji sretni dani
jutra rana
obasjana
bio si bez mana

Tvoje naručje
jedino mjesto na
koje sam uvijek bila dobro došla

Bio si tu kada sam napisala
svoju prvu pjesmu
kada je u jesen pao prvi list,
kad sam u ruke prvi puta
uzela kist

i nacrtala sam tebe
ta slika visi na mome zidu
i kako godine idu
zavoljela sam ovaj grad
i ovo mjesto
posjećivala sam te
često

Ti si bio ...
Utočište
Mjesto koje ne pripada
ovom svijetu

Kad su me svi odbacili
ili me primili
tu si bio

U svim godišnjim dobima
vjekovi te nisu promijenili

Ne znam tko te stvorio
tko te smjestio u taj dio grada
u taj dio moga srca

Možda si bio u gradu,
u sjeni,
možda te ljudi nisu primjećivali
ali ti si bio u mojoj duši
u meni.

Čovjek mi te razorio,
Uništio

Nema tebe
nema cvijeća
nema klupice
gdje je sreća?

Nema te,
moje te oko ne vidi više
gdje si kada sja sunce
gdje kad padaju kiše
uništili su te zli ljudi
ali znaj da iz mog srca nitko neće moći


DA TE IZBRIŠE!!!!


Ova pjesma je posvećena parku, tj. sadašnjem... što ja znam što je sad to? Jedno staro drvo, i izrovana zemlja...

U sjećanje na moj parkić, kojeg više nema!!!!


Vaša Hana.

nedjelja, 28.05.2006.

Dragi dnevniče, dragi Zagrebe i dragi čitetelji

Haj.

Još je ostalo manje od mjesec dana nastave. Javljam vam se... htjeh reći SVA SRETNA ZBOG, li SVA TUŽNA ZBOG... ali, ha, ne znam, prvi put u životu ja ne znam kako se osjećam. Nisam ni tužna, ni sretna, ni zaljubljena, niti ljuta...

Ja sam prvi puta u svome životu samo HANA, bez nekih dodataka. Ja sam jednostavno ono što možda nikada prije nisam imala priliku biti-ja.

Nekako mi se čini, da kad bi netko pisao roman o meni, ovo bi bio idealan završetak; mama i tata su se pomirili (već ima više od mjesec dana), BILA sam s Markom, ispravila matematiku na 4... Baš je sve došlo na svoje mjesto.

Da vam ispričam jednu kratku pričicu, o tome kako smo Marko i ja prekinuli?
Pa, kad ste me već došli posjetiti, tj. moj blog, neću vas pustiti da odete razočarani i bez odgovora na maloprije postavljeno pitanje, i to jedan opširan odgovor.

Pa vidite, već skoro mjesec dana Marko i ja se nismo imali priliku provesti, izaći van, prošetati kroz park, sjesti na klupicu... u park kojeg više nema... ali to je duga priča koju ću vam ispričati nakon ove.

Naime, za nas je jednostavno ova «veza» bila nešto neobično. Ne znam za njega, ali meni je on bio prvi dečko. Recimo, nama nije bilo suđeno.

Daleko od očiju, daleko od srca


Kako je protjecalo vrijeme bez Marka, isprva mi je bilo teško, nisam znala što ću sama sa sobom, jer smo B.F. i ja BILE posvađane, ali i to je duga priča koju ću vam ispričati kasnije.

Dakle, protjecalo je vrijeme, a ja sam se nekako navikla da ga samo pozdravim u školi i to je to. Počela sam se družiti sa svima u razredu, čak i onima koje prije nisam htjela ni pogledati. Shvatila sam da postoji neki svijet koji je dio mene, i cijelo je vrijeme bio tu i ja sam bila dio njega, ali jednostavno nisam gledala na tu stranu svoga života jer se nisam nadala da ću tamo nešto naći.

Razumijete što želim reći, zar ne?

Napokon sam sa svima prijateljica i nemam ništa protiv nikog.

A Marko i ja smo prije pet dana konačno izašli van. I rekli smo jedno drugome sve što smo si imali reći.

Ja sam mu rekla kako mi je nedostajao i kako si nisam mogla zamisliti život, ma kakav život, sekundu bez njega, da mi je on bio sve, centar moga svijeta, i da me dugo boljelo u srcu duboko to što me izbjegavao. Tada su jednostavno svi moji osjećaji izbili na površinu.

Marko je rekao kako je stalno bio sa mnom, ocjene su mu znatno pale, i to negdje za drastične dvije ocjene niže. Tako da je imao zabranu izlazaka, išao bi samo katkad van s prijateljima. Osim toga, mama mu je dobila posao, a pošto nema tatu, on i njegov brat su morali preuzeti veći dio kućnih obaveza. Rekao je da me volio, i da me sad još voli, ali da ne mogu u njegovom mjestu biti samo ja i ja i ja! Mora biti i drugih.

Iako se sve ovo čini kao neka žalopojka, sve je na kraju završilo smijehom- zaključili smo da je najbolje da ostanemo najbolji prijatelji, i da ćemo jedno drugome zauvijek biti iskreni!

Mislila sam da ću biti tužna zbog Marka, ali nisam! Osjećam takav mir, takav unutrašnji spokoj, kada nemam nikakvih obaveza, mogu mu reći uvijek sve što mi padne na pamet i da me nije strah da će mi reći «Hana, mislim da nismo jedno za drugo. Nađi si drugog dečka.» . Ne, sada znam da mi je on najbolji prijatelj kojega sam ikada mogla naći! I baš mi se tako i sviđa! Marko je rekao točno ono što mi je dugo, dugo ležalo na srcu, a da ni sama nisam znala.

Čudni su putevi Gospodnji!

Čudni su putevi života!

Ponekad ni sami ne zanmo za čime nam je srce žudjelo!

Ponekad ni sami ne znamo, što nas je kopkalo.

I tako, napokon Marko opet ima odlične ocjene, a ja imam, za neko čudo 3,6 iz matematike, što znači da ću imati 4!!!! Da!!!! Kad sam to rekla mami, prasnula je u smijah i rekla tati : «Jesi znao da nam je kći mađioničarka!». Dakle, Marko i ja smo prijatelji i to najbolji, i ja se nadam da će to tako i ostati.

E sad priča s parkićem.

Pa nije to neka duga priča, ali eto. Prije negdje mjesec dana bili su neki divljaci i praktički sravnili parkić sa zemljom. Sve je bilo strgano, nije bilo svijeća, savinute i pokidane ljuljačke, od kojih su ostale samo one prečke koje ju drže u zraku, ma znate one dvije prečke sa svake strane ljuljačke po jedna, u obliku slova V, ali okrenutog naopačke?

E pa, samo su oni stršali van iz zemlje. A klupica, klupice više nije niti bilo. Od nje su ostale samo dvije rupe u zemlji kao neke duboke rane.


Samo je staro dobro drvo ostalo tamo gdje je, kladim se, već stoljećima tu. Ma, sigurno mu nema ni 20 godina, samo što ja ne bi bila Hana kad ne bi nešto preuveličavala.


Uglavnom, nakon par dana nakon tog «zločina» došli su oni bageri i sve izrovali van. I tako je od mog parkića ostalo samo ono staro drvo, koje kao da ne pripada tom prizoru, procvjetalo je najljepšom zelenom i bojom a izbili su i nekakvi bijeli cvjetići. Znate kako mi ga je žao vidjeti, onako samog i jadnog, u sred... usred ničeg, baš tako.

Ma, za taj parkić nitko nikad vjerojatno nije ni znao, jer to zapravo i nije bio neki parkić; dvije ljuljačke, klupica i drvo, te par grmova divljih ruža. Ili nečeg drugog, šta ja znam čega. Bio je skriven iza jedne polusrušene zgrade u kojoj nitko ne živi.


Ja sam se osjećala kao da mi je netko slomio srce.


Ali odlučila sam danas otići i urediti što se urediti može.

Zasadit ću nekog jeftinog i šarenog cvijeća, malo srediti onu razbacanu zemlju i tako to.



A sad je vrijeme za brzu pričicu, žuri mi se van, pa ću samo ukratko reći, da smo se B. F. i ja pomirile, ako se to uopće može nazvati pomirbom, jer smo samo jedan dan bile pomirene, tj. bile one stare, ja sam joj pričala sve što se događalo kod mene, kao da je nije bilo jedno 4-5 tjedana, kao da je bila u komi, pa se probudila, pa joj pričam što je propustila. Ali ona meni o sebi nije ništa htjela posebnoga reći.

Govorila je nešto o «klapi iz rupe» koja joj je davala neki bijeli prah, ali ona nije uzela jer misli da je to obična kreda smrvljena i pomiješana s brašnom, tj. nije prava droga.

Ne znam da li mi zbog toga treba biti lakše ili teže.

Znači, ne drogira se, ali da je to bila prava droga, uzela bi?

Ne, sorry, ali meni od toga još gore!!!!
Čujte, samo da vam kažem, dobila sam novi kompjuter, pa vam se javljam s njega. Kako dugo nisam pisala dnevnik kod kuće!

By, pisat ću vam ponovno u utorak, a do tada TSCHUS!!!

Vaša Hana

subota, 13.05.2006.

Svaka mi čast

Pa ja sam potpuno izgubljena!

Tek sam sad vidjela da nisam stavila sliku dupina! Svaka mi čast, mene bi trebalo unovine, ma kakve novine u onu emisiji SVIJET ČUDNIH LJUDI ili kak se već zove.

Samo da se ispričam svima, i svima odgovorim na komentare:

za MEGABAJT:

Evo, ako nikad nisi upoznao zbunjenu i glupu osobu, onda imaš jedinstvenu priliku. To je Hana H.!!! I, kako ti se čine zbunjeno-glupi ljudi?!
Hahahaha....


za SARCHY

dupini, dupini... meni u glavi. A loše je to što u toj mojoj glavi ničeg nema. Pa tako ljudi ne mogu vidjeti što (ni)je u mojoj glavi.

za D. :

očito nisi pročitao moje postove zadnjih... par mjeseci? Ma nema veze, ne ljutim se, znam da sam dosadna, možda bih stvarno trebala izbrisat ovaj svoj dnevnik pa pisati o nečemu drugom?
I, tko si ti? Piše da si već prije imao blog.
Tko si?
Sa starcima-ne razvode se, naravno.
Da, stara mi se zaposlila u nekoj firmi.
Ruka je o.k., ne boli me, ali još moram nosit gips. Ne kužim zakaj.
S dečkom kaj je, ne znam ni sama.
Nemam zabranu, ne više, ali imala sam ju zato što sam nabila preveliki račun. Tako sam se javljala samo kad imam informatiku. Trenutno se javljam iz knjižnice, di je 1 h Interneta 10 kn.
A inače nemam kompjuter jer mi ga je strgo neki manijak.

za ANY:

Hvala.

za BABSI*

Pojma nemam. Napišem sve, sve spremim, ali sliku-e to zaboravim!

za MATTEO:

Ja inače nikad ništa ne skidam s tuđih blogova, ali mi se ovo svidjelo pa sam stavila na svoj blog, da "natjeram" druge da posjete blogove tih ljudi od kojih sam skinula to. ŽIŠKUŽ?



E, onaj 1h je pri kraju, pa moram ići. Čujemo se u utorak, kad imadnem informatiku!


Evo. Valjda su svi zadovoljni mojim odgovorima.

Svi bulje u mene.

Cerim se zbog onog incidenta s dupinima.

Joj, knjižničarka me hoće potjerat van.

Aj, bom.

Ups, vidi mene, mislila sam

Aj bok

Dobar dan svima.

Jesam li vam ikada opisivala svoju cijelu obitelj, mislim, izuzevši prezaposlenog tatu i (bivšu) alkoholičarku mamu i svoju sestru Ines, koja ide u prvi razred?

Naravno, ne.

Nisam vam nikada ispričala da je mom tati brak s mojom mamom drugi brak? Pa ja sam stvarno zaboravljiva.

Da, moj tata je već imao ženu, ali ne bilo koju, već maminu sestru! Ah, da sve je to komplicirano, kao u nekoj seriji, što mi se nimalo ne sviđa, ali nisam ja kriva za spletke mojih roditelja. Da, mamina sestra Magdalena, starija je mamu pet godina. I tako se ona udala s mojim tatom koji ima isto pet godina više od moje mame. Bili su u braku, ma kaj ja znam koliko i kako, ali uglavnom, iz tog su braka ostala djeca. Moj polubrat Filip, koji ima 19 godina i polusestru Natašu koja ima 15.

Ali, moj tata i njihova mama nisu se slagali baš najbolje, pa su se rastali. A onda se on, nedugo zatim, vjenčao s mojom mamom, Magdaleninom sestrom.

Iako su na neki način, dijelile mog tatu, ali svaka naravno, u svoje vrijeme, one nisu posvađane. Teta Magda (lena) kaže da taj brak je bio osuđen na propast i da je pravo čudo da su uopće bili skupa toliko koliko jesu (5-6 god.?? moram to još provjeriti) i zapravo je došlo do prekida to što je teta Magda čeznula za nekim, točnije, tetkom Franjom. To je muško, ali zbog deklinacije u padežima, moram reći «s tetkom», ali to je drugačiji naglasak nego kod «sa tetkom» (žensko). Uglavnom, s njima smo u prijateljskim odnosima, a to da su Magda i tata bili muž i žena, nekako, ne da je palo u zaborav, nego... nitko o tome ne priča, i moja polubat i polusisterka i ja i Ines smo zapravo kao normalne sestrične i rođaci.

Ali, baka je uvijek govorila, a zna i danas-dan reći kako smo mi svi abnormalna obitelj i nikad nije previše voljela mog tatu.

Zašto vam to nisam prije ispričala?

Hm, ne znam ni sama, jednostavno sam sick of listening da je my family kao iz Vile Marije.

I eto, sad znate.

Ali, Magda i Franjo sa svojom obitelji žive u Bosni, točnije u Tuzli, to vam je onaj grad, ma znate onaj prema istoku, u kojem je SOLANA TUZLA, ono s čime solite svaki dan jelo?

Tako da ih viđamo samo preko praznika.

Ovom prilikom šaljem svojoj sestrični Nataši jedan veliki pozdrav, a Filipu također! Puno mi nedostajete svi i pozdravite mi djeda i baku i recite im da smo Ines i ja nacrtali jednu sliku za vas!


Nataša ima 15 godina, ali ipak me savršeno razumije, kao i ja nju (nadam se :-) ) i ona je jedna od osoba kojoj sam rekla baš sve, sve tajne iz svoga života. Inače se dopisujemo preko poruka, ali to je dosta skupo pa se to naše dopisivanje nekako prorijedilo...

Zato mislim da je baš cool što imam svoj blog, a rekla sam joj adresu i ona će i sebi napraviti blog, pa ćemo čitati jedna od druge i tako uvijek biti u tijeku! Nije li to super?

Baš se veselim!

Na ljeto idem u Tuzlu s Ines, dok će mama i tata ostati u Zagrebu i raditi. Tako da ću vidjeti tetku Magdalenu i tetka Franju!!! Bit ću tamo najvjerojatnije puna tri mjeseca, odnosno, cijele praznike.

Inače, ja JOŠ nisam uspjela «uhvatiti» Marka jer stalno juri svuda i nikad nema vremena za mene, za danas je otkazao kino pod isprikom da mora pomoći mami s krečenjem zida! Koja jadna isprika! Baš je prozirna, baš kao i boja zidova, ona bijela.

Bijela,
baš kao boja kože MOJE B. F.
Crna joj više uopće ne stoji lijepo, prije mi se, priznajem, još i nekako sviđala kako joj stoji, ali sada, kada je bijela kao kreč i mršava kao... kao ništa, kao zrno prašine, ta crna ju još nekako čini mršavijom i izgleda mi kao kostur.

O.K. ja, da se razumijemo, NE mrzim rokere ni punkere ni repere ni narodnjake, ni nikog. Osobito NE mrzim rokere, ali nije mi jasno, da li oni svi su tako bezobrazni, imaju loše ocjene, puše, imaju masnu i prljavu kosu, i izgladnjuju se? Mislim ,ona nije bijela od šminke, nego od neuhranjenosti, tako je krhka i bolesno prozirna, a tek one njene crvene oči!

Jesu li oni baš svi takvi?

I k svemu tome, uvijek loše volje, nabijeni s onim malim slušalicama noseći mp3 gdje god mogu?

Nemam ništa protiv nošenja mp3-a, ali zašto su loše volje?

I, JESU LI UOPĆE loše volje?

Svi imaju takve simptome?

Jer ako da, svečano prisežem, da nikad, nikad u životu neću podržavati rock, jer ako su svi rockeri kao moja B. F., onda se meni čini da su svi oni uništeni?!

Pa, možda ih nije uništila glazba, nego oni sami........ A što se tiče glazbe, nju ću podržavati uvijek, iako ju vjerojatno, slušati neću nikad, ali eto.

B. F., opameti se, ne moraš se nikome dokazivati, budi ono što jesi!!! Molim te, meni za ljubav?!

A joj da, zaboravila sam, kakva ljubav, za tebe to više ne postoji. Nije ti stalo do ničega, pa tako ni do mene, ni do našeg prijateljstva...

Nego s onim kretenima što dilaju drogu, za koju se iskreno nadam, nisi još isprobala, ili ne daj Bože, već počela koristiti.

Nadam se da si ostala pri pušenju, iako ni to nije dobro, jer si još mlada, i općenito nije dobro, ali eto, iz tog sranja možda bih te još i mogla izvući, ali ovako...


Nije mi jasna jedna stvar.


Zar nitko, nitko osim mene, ne primjećuje da B. F. nije više B. F.?? Zar su svi tako prokleto sebični? Pa kakav je ovo svijet, svi samo gledaju svoje probleme, i nitko ne vidi dalje od svog nosa!

A ispred nosa im stoji djevojka, kojoj treba pomoć, i kojoj se još uvijek može pomoći, ali mislim da ubrzo više i neće.

HALOOO


OOO

Hana zove zemlju, Hana zove ljude, probudite se, pomozite mi, ne mogu sama s B. F., ona me ni ne sluša!!!!

Bože, čuj me bar ti! Reci mi broj nekog telefona, na koji će mi se netko javiti, na koji netko neće poklopiti, čim čuje za mene i za što mu želim reći!!!

09100000nebesa01, i`m calling! Can you hear me?? Please.....

Nataša, ako ovo čitaš, reci mi, što bi učinila na mom mjestu? Silno mi treba tvoja pomoć!

Thanks a lot, unaprijed!

Inače, izuzmemo li to s B. F. i s Markom, ja sam jako sretna! Da, ne znam ni sama zašto, osjećam se nekako sretno u sebi.

Znam da sad svi mislite da sam poludjela, ali ni ja si ne mogu pomoći, sreća mi je u srcu, i svuda kuda idem, ne znam ni sama zašto! Osjećam se pjesnički raspoloženo, pa sam jučer napisala pjesmu o slobodi. Ostala mi je u bilježnici iz kemije, koju sam posudila Ivi, ubuduće I. V. – skraćeno, znate.

Čim mi ju vrati, objavit ću je na svom blogu! Zanima me vaše mišljenje!!!

Svima jedan ugodan vikend želim,
i što da vam više velim,
nego da idem s bloga ja,
i šaljem vam puno pozdrava!


Your Hana.

ponedjeljak, 08.05.2006.

Evo neka sličica

dupini.

Ovo sam skinula s zaljubljana001.blog.hr

Evo za početak tu značenja sati;kada pogledate na sat i vidite iste brojke onda vam to znači ovo:

01:01 h-slijedi bolest...
02:02 h-srest ćeš ga/ju...
03:03 h-jako te voli....
04:04 h-nikada te neće zaboraviti...
05:05 h-zaljubit će se u tebe...
06:06 h-pomirit ćete se...
07:07 h-vara te....bu-hu-hu
08:08 h-ljubomoran je/ljubomorna je...
09:09 h-telefonski poziv...
10:10 h-netko te želi vidjeti...
11:11 h-blondinac te voli...
12:12 h-sex....
13:13 h-crnokosac te voli...
14:14 h-hoće tvoj poljubac....
15:15 h-hoće započeti iznova...
16:16 h-nešto će se dogoditi između vas...
17:17 h-poljubit će te...
18:18 h-dugo će te voljeti...
19:19 h-netko te voli a ti to ne vidiš...
20:20 h-čeka te...
21:21 h-sviđaš se onom na kog misliš...
22:22 h-vidjet ćeš ga/ju....
23:23 h-predložit će ti date...
00:00 h-vara te...bu-hu-hu

Ovo sam skinula s mojblog13.blog.hr

Albanski: Te dua ili Te dashuroj

Arapski: Ana Behibek (dečko curi) ili Ana behibak (cura dečku)

Bangladeški: Ami tomake valobashi

Bengalski: Aami tomaake bhaalo baashi

Bolivijski (Quechua): Qanta munani

Bugarski: Obicham te

Kambođanski: Kh_nhaum soro_lahn nhee_ah

Kineski: Ngo oi ney (Kantonski)
Wo ai ni (Mandarinski)

Kreolski: Mi aime jou

Češki: Miluji te

Danski: Jeg elsker dig

Ekvaadorski Quechua: Canda munani

Engleski: I love you

Estonski: Mina armastan sind

Etiopljanski: ewedishalew

Finski: ("Ma") rakastan sinua

Francuski: Je t'aime

Njemački: Ich liebe dich
Grčki: S'ayapo

Hawajski: Aloha wau ia oi

Hindi : Mai tumase pyar karata hun

Islandski: Eg elska thig

Indonezijski: Saya cinta padamu

Talijanski: Ti amo

Irski: Taim i' ngra leat

Japanski: Kimi o ai shiteru

Koreanski: Dangsinul saranghee yo

Lao: Khoi hak jao

Latinski: Te amo

Latvijski: Es tevi milu

Mađarski: Szeretlek

Makedonski: Sakam te

Malayski (Indonezija) : Saya cintakan kamu

Nizozemski: Ik hou van je

Norveški: Jeg elsker deg

Pakistanski: Mujhe tumse muhabbat hai

Poljski: Kocham cie

Portugalski: Eu amo te

Rumunjski: Te iubesc

Samoanski: Ou te alofa outou

Španjolski: Te amo

Swahili: Nakupenda

Švedski: Jag a"lskar dig

Tahićanski: Ua here au ia oe

Turski: Seni seviyorum

Vietnnamski: Anh ye^u em

Zulu: Mena tanda wena


Miluji te, Markoooo

Evo mene opet.

Fijuuuuuuuuuu....

Ne znam što je s ovim blogom, nisam mogla ostaviti komentar PRODANOJ DUŠI ni Zelenom, ni nikome.

Ja sam, samo da znate, na informatici.

To naglašavam.

Zašto?
Jer nemam kompjuter.
Kako?

PA LIJEPO.

Tj. ružno. Netko nam je u petak provalio u stan i ćopio lovu, strgo mi liniju i kompjuter, oteo nakit, zderao namještaj, pokupio sve vrijedno, a televizoru ni traga.


Kako je to nepravedno! Tko je to učinio?! Prijavili smo tipa policiji, ali ništa. Zasad. E, znate tko je glavni krivac???

JAAAAAA.

DA, glupa Hana H. zaboravila je zaključati vrata i time olakšala lupežu krađu!!!

Ali, već sam toliko suza isplakala zbog linije i kompjutera, uništenih CDova, da mi se neda više o tome ni pisati.

Inače, dobila sam 5 i 4 matematike.

Inače, mama i tata toliko rade non-stop nikad ih ne vidim i tako mi nedostaju...

Inače, Marko je sav natrpan obavezama i zauzet i nikad ga nema. I on mi ne dostaje.

Inače, B.F. mi je rekla da uopće nesluša punk, nego rock i šta me se to tiče. Ja kažem, pa samo pitam. Ona: Samo odgovaram. Ja: I, je li dobar taj rock? Ona: Hana, ti si tako dosadna. Daj budi malo normalna!

JA nisam normalna?

JA pušim, možda?

JA sam odjednom, sva u crnom, boju koju sam prije mrzila?

Da, MENI, tj. Hani, je lijepa crna boja, samo što ju ne nosim kad je vani jako vruće.

Ali, B.F., pa ona nije mogla podnijeti tu boju!

Jao... Što je to s njom?

Užasno je smršavjela, prije je imala 50-60 kila a sad ima oko 40!
Eto, nemam ja ništa više za reći, pa idem sad, probat ću ostaviti komentare onima kojima želim!

Vaša Hana

P.S. Ak ne uspijem SVIMA VELIKI POZDRAF

Evo mene opet.

Fijuuuuuuuuuu....

Ne znam što je s ovim blogom, nisam mogla ostaviti komentar PRODANOJ DUŠI ni Zelenom, ni nikome.

Ja sam, samo da znate, na informatici.

To naglašavam.

Zašto?
Jer nemam kompjuter.
Kako?

PA LIJEPO.

Tj. ružno. Netko nam je u petak provalio u stan i ćopio lovu, strgo mi liniju i kompjuter, oteo nakit, zderao namještaj, pokupio sve vrijedno, a televizoru ni traga.


Kako je to nepravedno! Tko je to učinio?! Prijavili smo tipa policiji, ali ništa. Zasad. E, znate tko je glavni krivac???

JAAAAAA.

DA, glupa Hana H. zaboravila je zaključati vrata i time olakšala lupežu krađu!!!

Ali, već sam toliko suza isplakala zbog linije i kompjutera, uništenih CDova, da mi se neda više o tome ni pisati.

Inače, dobila sam 5 i 4 matematike.

Inače, mama i tata toliko rade non-stop nikad ih ne vidim i tako mi nedostaju...

Inače, Marko je sav natrpan i zauzet i nikad ga nema. I on mi ne dostaje.

Inače, B.F. mi je rekla da uopće nesluša phunk, nego rock i šta me se to tiče. Ja kažem, pa samo pitam. Ona: Samo odgovaram. Ja: I, je li dobar taj rock? Ona: Hana, ti si tako dosadna. Daj budi malo normalna!

JA nisam normalna?

JA pušim, možda?

JA sam odjednom, sva u crnom, boju koju sam prije mrzila?

Da, MENI, tj. Hani, je lijepa crna boja, samo što ju ne nosim kad je vani jako vruće.

Ali, B.F., pa ona nije mogla podnijeti tu boju!

Jao... Što je to s njom?

Užasno je smršavjela, prije je imala 50-60 kila a sad ima oko 40!
Eto, nemam ja ništa više za reći, pa idem sad, probat ću ostaviti komentare onima kojima želim!

Vaša Hana

P.S. Ak ne uspijem SVIMA VELIKI POZDRAF

utorak, 02.05.2006.

Have a nica day :-)

Why, you wanna tell me how to live my life?
Who, are you to tell me if it?s black or white?
Mama, can you hear me? Try to understand.
Is innocence the difference between a boy and a man.
My daddy lived the lie, it?s just the price that he paid.
Sacrificed his life, just slavin? away.

Ohhh, if there?s one thing I hang onto,
It gets me through the night.
I aint gonna do what I don?t want to,
Im gonna live my life.
Shining like a diamond, rolling with the dice,
Standing on the ledge, show the wind how to fly.
When the world gets in my face,
I say, Have A Nice Day.
Have A Nice Day

Take a look around you, look its what he sees.
We?re living in a broken home of hopes and dreams,
Let me be the first to shake a helping hand.
Everybody, pray enough to take a stand,
I knocked on every door, on every dead end street,
Looking for forgiveness,
what?s left to believe?

Ohhh, if there?s one thing I hang onto,
It gets me through the night.
I aint gonna do what I don?t want to,
Im gonna live my life.
Shining like a diamond, rolling with the dice,
Standing on the ledge, show the wind how to fly.
When the world gets in my face,
I say, Have A Nice Day.
Have A Nice Day.

Guitar Solo

Ohhh, if there?s one thing I hang onto,
It gets me through the night.
I aint gonna do what I don?t want to,
Im gonna live my life.
Shining like a diamond, rolling with the dice,
Standing on the ledge, show the wind how to fly.
When the world gets in my face,
I say, Have A Nice Day.
Have A Nice Day.
Have A Nice Day.
Have A Nice Day.
Have A Nice Day.

When The world keeps trying, to drag me down,
Ive gotta raise my hands, gonna stand my ground.
Well I say, Have A Nice Day.
Have A Nice Day
Have A Nice Day

Dragi dnevniče,

Moj život uopće nije bajka. Posvađala sam se s B. F. prije skoro dva tjedna, jer sam shvatila da je počela pušiti, i da se skompala s onom grupom ološa koje smo prije zajedno izbjegavale. Otkrila sam i da je jednom pušila neku laganu drogu.... Da, više ju ne poznajem.

Rekla sam joj da prestane, da to nije ona, ali nije me slušala.

K tome, dogodilo se još nešto loše; slomila sam lijevu ruku, pa je rođendanski party bio otkazan.

A slomila sam ju svađajući se s B.F. Da, počele smo se naguravati, i onda sam pala i izvrnula ruku i krc... Ona je samo rekla : Sorry, e, daj hajde, Hana! Digni se! HANA, daj požuri, moram se naći s ekipom, donose neš novo.

Sve me boljelo, ali još više činjenica da me B.F. zamijenila s tim paklom ološa!!! Onako slomljena iznutra i izvana, sjećam se samo da je B.F. uzela moj mobitel i nazvala moju mamu. Došla je s posla po mene i odveli me u bolnicu i tamo sam se onesvjestila, a kad sam se probudila rekli su mi da imam samo jedan prijelom i da uopće nije strašno i svašta i....

i je, strašno je, Marko nije došao, imao je nekog posla, a B.F. me nije nazvala niti je bila tu kad sam se probudila, a to je bilo samo par sati od kada je nazvala moju mamu.

I, da idem u školu i sve je normalno, ali nije.

B.F. je postala punkerica, nosi crno od glave do pete, maže si usta u ljubičastu boju, a kaže da će se i ofarbati, da svoju lijepu kovrčavu crvenu kosu!!!
Mislim, nije da mi se ne sviđa taj njezin imidž, sviđao bi mi se, ali ne na njoj, nego nekom drugom, a ona se farba u crno, pretvara se u mračno čudovište, s nikim ne priča, markira često, maže nokte u neke mračne boje, pretvara se u crnu tapetu U NEŠTO ZA ŠTO ZNAM DA TO NIJE ONA!!!! Znam, da se u njoj krije B.F., slomljena, baš kao i moja jadna lijeva ruka, da, znam da u njoj čuči jedna mala B.F., ali previše strašljiva da bi izašla van i borila se protiv ove nove B.F., ove čudakinje koja se pretvorila u nevjerojatnoj brzini u neku sasvim drugu osobu. I protiv lošeg društva, droge, alkohola, cigareta. Pa ona ima samo 14,5 godina!!! Život je pred njom, zašto ga uporno gasi?! Što se to, tako strašno dogodilo, žašto ja nisam bila tamo da ju držim čvrsto na zemlji da ne odleti zauvijek, tamo gdje ju neću moći slijediti....
Ima već jednu jedinicu iz fizike i jednu iz biologije ali ju uopće nije briga.
Ja ju pitam je li sve u redu, ali ona mi kaže da me je stvarno briga došla bih prije, a ne sad kad je sve usr.no.

Ne, ne mogu vjerovati, nije me pitala ni jesam li dobro ni ništa. Marko je stalno u žurbi, viđam ga rijetko, samo u školi na odmorima, uvijek ima neki izgovor.

A uz sve to, dobila sam OPET 1 iz matematike i profesorica kaže da ću ako uskoro ne ispravim "taj vinograd" ići na popravni.

Totalno sam osamljena i izgubljena.

Nemam više nikog, s kim bi se mogla pošteno napričati!!! Mama i tata su od jutra do sutra na poslu, a Ines stalno gleda crtiće...



I eto, sve je u redu, ali nekako nije, osjćam u duši, u srcu, da se sprema neko nevrijeme, opet nešto, što će pomutiti moj život, koji je opet na rubu.

Sad će uskoro zvoniti, a moram još i svima odgovoriti...

Goodbye... goodbye.

ponedjeljak, 24.04.2006.

Hilary Duff < I am

Meni u čast pročitajte ovu pjesmu na glas!

I'm an angel I'm a devil
I am sometimes in between
I'm as bad it can get
And good as it can be
Sometimes I'm a million colors
Sometimes I'm black and white
I am all extremes
Try figure me out you never can
There's so many things I am

Chorus:
I am special
I am beautiful
I am wonderful
I'm powerful
Unstoppable
Sometimes I'm miserable
Sometimes I'm pitiful
But that's so typical of all the things I am

I'm someone filled with self-belief
I'm haunted by self-doubt
I've got all the answers
I've got nothing figured out
I like to be by myself
I hate to be alone
I'm up and I am down
But that's part of the thrill
Part of the plan
Part of all of the things I am

Chorus:
I am special
I am beautiful
I am wonderful
I'm powerful
Unstoppable
Sometimes I'm miserable
Sometimes I'm pitiful
But that's so typical of all the things I am

I'm a million contradictions
Sometimes I make no sense
Sometimes I'm perfect
Sometimes I'm a mess
Sometimes I'm not sure who I am

Chorus:
I am special
I am beautiful
I am wonderful
I'm powerful
Unstoppable
Sometimes I'm miserable
Sometimes I'm pitiful
But that's so typical of all the things I am
I am special
I am beautiful
I am wonderful
I'm powerful
Unstoppable
Sometimes I'm miserable
Sometimes I'm pitiful
But that's so typical of all the things I am

Of all the things I am

Sometimes I'm miserable
Sometimes I'm pitiful
But that's so typical of all the things I am.
Of all the things I am.


Bok

srijeda, 19.04.2006.

Hana is back, after loooong time.

E pa upravo tako. Ne ljutite se na mene, toliko sam se zaokupila svojim životom, željom da ispravim put kojim idem. Jer... jao, ne znam.

Znam samo da sam sigurno jako dooooosadna i žao mi je što moj život nije kao Villa Marija, pa se ne možete zgražati čitajući moj dnevnik.

I znam da svi preskaču redove i rečenice za koje misle da su dosadne.... Pa što se mene tiče, možete preskočiti cijeli post ionako je bezvezan.

Tako ću odmah prijeći na stvar.


ČETVRTAK, 13. 04. 2006., moj rođendan.


Wau. Imam 14 godina. Još 4 i punoljetna sam. Osjećam se kao na vrhu svijeta. Mama i tata su mi poklonili mini liniju, koja nije uopće mini, ogroomna je, stavili smo ju na najvišu policu na stalaži i znate kak je cool, ležim na svom krevetu, držim daljinski i samo «motam» pjesme kako i kad hoću! Više ne moram paliti kompjuter! Nemojte misliti da mi roditelji uvijek poklanjaju tako velike stvari za rođendane... Ne! Ovo je iznimka, kako je mama rekla, za ono što sam morala trpiti njihove svađe i kao zahvala što sam «održala obitelj na okupu». Ne znam što sam ja to posebno učinila da održim našu obitelj na okupu, ali dobro, ja se ne bunim....

Od sisterke sam dobila prekrasan cvijet od gline (napravila ga je sama i obojala, Narcis). Preslatko. Primila sam čestitke od svakog iz obitelji (koja je se sastoji od 47 ljudi, brojala sam samo djedove, bake, tetke, stričeve, najbliže rođake itd.).

B. F. čestita rođendan i pita kad slavim. Ja kažem u slijedeću subotu u 5.
Ona kaže super, jedva čeka, baš joj je drago, mora mi puno toga ispričati.

Cijeli dan sam tako bezvoljna, ne znam što mi je. Valjda dan D.

A onda...

-Hana, za tebe je, Marko zove.- srce mi poskače i cijeli mi se dan uljepša u trenutku.
-Halo?-
-Hej, Hana! Sretan ti 14. ročkas!-
-Tenks.-kažem sva rumena.
-Kad ćemo slaviti?-
-U slijedeću subotu u 5.-
-Ooo, tulum do jutra!-kaže on oduševljeno.
-Ne valjda kao onaj R. L. Stine-ov roman!-mislim ja na glas.
-Da...-

Šutnja.

-Hana?-
-Ha?-prenem se ja iz razmišljanja.
-Jesi još tu?-
-Očito da jesam.-
-Koga ćeš još pozvati?-
-Samo tebe i B. F.-
-Kaj? Pa kakav je to tulum bez rulje?-
-Ja baš nisam dobra s ovima iz svog razreda...-
-Ma nema veze, pozovi nekog, za kog misliš da će dići prašinu... tek toliko da ne bude DOSADNO-reče on stišavajući posljednju riječ, ali ne dovoljno, i ja ju čujem.
-Dosadno? Zar bi nama moglo biti dosadno?-
-Neee... NAMA ne, ali tvojoj B. F.?-
-E da, u pravu si.-
-Pozovi jedno desetak ljudi-kaj veliš? – predlaže on.



Nakon jedno sat vremena, dogovorim se s roditeljima , i oni mi dopuste da imam naš stan na raspolaganju u slijedeću subotu od 17 do 23 sata!!!

I zovem sve redom. Čak i Y. Z., moju najgoru nefrendicu.

Nekih nema.

Neki poklope čim mi čuju glas.

Neki me saslušaju, ali odbiju.

Neki kažu, možda će doći.

A onda; petero ljudi, kažu da 100% dolaze.

5 koji 100% dolaze + pet koji će možda doći...

Tulum do jutra!!!!



PETAK, 14. 04. 2006.



Bila vani s B. F.

Bolje da nisam. Ona je malo pričala o Teu iz 7.d, a onda sam ja malo pričala o svom Marku, tj. prepričala joj sve, sve u detalje. Pa frendice smo, kaj ne? A onda kaže Dosta mi je tog Marka. Ja kažem, Kako to misliš.
Ona: Pa stalno Marko ovo, Marko ono, stalno nešto Marko! Svaka rečenica ti počinje s «Marko»!!!
Ja: Nije istina, uopće ne govorim o Marku stalno!
Ona: Aha, hajde reci o čemu smo danas pričale?
Ja: O Marku, Teu, Marku... i... Marku?
Ona: Vidiš? Marko, Marko, Marko! Dosta mi je, ide mi na nos!
Ja: Pa tko ti je kriv kad si ljubomorna što nemaš dečka!
Ona: Što si to rekla?
Ja: Ponovit ću: Pa tko ti je kriv kad si ljubomorna što nemaš dečka!
Ona: Kako se usuđuješ?!
Ja: Što je, ne možeš podnijeti istinu? Upravo zato te dečki ne vole!
Ona: Ti kao imaš iskustva s dečkima?
Ja: Trenutačno sam sretno zaljubljena, a ti to ne možeš podnijeti, ne možeš podnijeti moju sreću, JER SI LJUBOMORNA!!!
Ona: Nije istina! Već si toliko zadubljena u mislima s njim, da uopće ne slušaš moje probleme! Ljubav te potpuno promijenila! Više te ne prepoznajem!
Ja: .....
Ona: (okrene se, kaže Bok i ljutito odmaršira kući.)


Ostavlja me u sjeni mraka.

Ostajem uvrijeđeno ljuljajući se na ljuljaljci, sama, uvrijeđena, ljuta na cijeli svijet. Njezina ljuljačka se njiše i dalje na vjetru.

A onda krenem kući.


SUBOTA, 15. 04. 2006.


Marko i ja smo bili vani. Ležali smo u travi i crtali maslačke. I smijali se.

I bio mi je taaako blizu.... Fakat, mislila sam da će me kissnut, što bi vjerojatno i napravio da ja nisam rekla «Gle, na onom maslačku sjedi prekrasan šareni leptir!»

Iza toga smo (my family and me) bojali jaja za Uskrs i išli na misu.



NEDJELJA, 16. 04. 2006., Uskrs

SRETAN USKRS SVIMA KOJI OVO ČITAJU.

Nemam više zabranu da idem na Internet, ali mi se ne da ovo objavit. Ništa se posebno nije dogodilo. Bila vani s Markom, poklonio mi je buketić cvijeća s livade i napravio mi krunu od tratinčica. Rekao mi je da sam njegova kraljica.

Hm, pa da, ipak je bilo posebno.



SRIJEDA, 19. TRAVANJ 2006
Najlipši dan in maj lajf. Bila sam sama doma jutros (mama i sisterka su bili u gradu, a tata na poslu), pa sam pozvala Marka k sebi.

Posudili smo film «Pepeljuga» u kojem glumi Hilary Duff i kojeg sam gledala pet puta ali mi to nije smetalo, jer sam ga gledala s Markom.

No, hajde, pitajte me, što se dogodilo!

Hana, što se dogodilo?



Poljubac se dogodio!!!



Prvi poljubac u mome životu, mislim, s dečkom. Aha. Ne, ne francuski ili talijanski, španjolski ili kakav već. Obični, kao što se ljudi cmoknu u obraz, kad si nešto čestitaju ili kao što mama prije spavanja poljubi Ines u čelo.

Isti takav samo u obraz! Cvatem od sreće! Nazvala sam B. F. u želji da joj ispričam, ali je poklopila čim sam spomenula Markovo ime. Baš je nezrela! Baš je ljubomorna! Ma neka je, neću dopustiti da mi uništi taj lipi osićaj.

Prije nego ovo objavim i odem s Interneta, želim napraviti par stvari:

1.)

ZAHVALJUJEM SVIMA KOJI SU MI ČESTITALI ROĐENDAN, IAKO SAM TO TEK DANAS PROČITALA, HVALA, HVALA SVIMA.


2.)

ŽELIM SE ISPRIČATI TEUTI I VELIKOM ZELENOM NA KOMENTARU KOJI SAM OSTAVILA VELIKOM ZELENOM, NISAM DOISTA MISLILA ONO ŠTO SAM NAPISALA.

3.)

OTKRILA SAM NEŠTO VRLO VAŽNO, OTKRILA SAM BLOG JEDNE CURE KOJA JE NAJVEĆA GLUPAČA U ŠKOLI, PRIČAT ĆU VAM SLIJEDĆI PUT ZAŠTO. NJEZIN BLOG JE....

I TO ĆU VAM REĆI SLIJEDEĆI PUT... ŽALIM, ALI NE MOGU DOPUSTITI DA JU ODETE VRIJEĐATI A NISAM VAM REKLA ZAŠTO.

NO SADA NEMAM VREMENA, IDEM VAN S MARKOM.

4.)

ZAŽELJETI SVIMA KOJI OVO (NE) ČITAJU UGODAN OSTATAK DANA.



Vaša Hana!!!!!!!!!





PS:::

Tamarillo, daj me nazovi kad ovo pročitaš!

ponedjeljak, 10.04.2006.

A sad prijeđimo na stvar.

Hana is back!

I te kako back! Zljubljena ( x 100000) i sretna ( x 100000) i... nemam riječi!

Je l da da ja nisam baš pri sebi?

Samo se vi rugajte . Nemam pojma čemu služi ovaj smajl.

Anyway, Marko i Hana su.... par!!!! Da, to je već opće poznata stvar. Ja ja ja ja ja.... Ne znam što ja. Jezik mi se plete (prsti dok pišem) i wau. Marko i Hana.

Znate, nešto me brine. Moja B.F. se ponaša tako hladno prema meni. ja ju nešto pitam, a ona odgovara sa ili ili ili.

Više me ne zove van, i tako dugo nismo imali trač party. Iskreno, mislim da joj smeta što sam s Markom .

Gle, a kaj joj ja mogu, što nema dečka.

Ali, fali mi naše druženje... Osjećam da se udaljava... Gubim ju!

Kaj sad?! Poludit ću!! B.F. je osim mame i tate i sestre i Marka moja najvažnija osoba u životu! Ne bih mogla podnijeti njezin gubitak!

B.F:!!!!!!!!!! Gdje si....

Čak ni Marko ne može popuniti prazninu, mjesto u srcu, koje zauzimaš samo ti...

Vaša Hana.

Hej društvance!

Ja sam najsretnija Hana na svijetu!!!

Pohvale uredništvu www.blog.hr ....... Super ste! Smajlići su super, ovi, ma ovo, za blogove, vidite kak sam si ja napravila lijepi blog.... SVAKA ČAST!

Opraštam vam za one greške kada ste mi izbrisali 3-4 posta. Sve je o.k.



Ne smijem vas više hvaliti da se opet ne pokvarite! Zakon ste!!

Evo, da vam odam počast, stavit ću sve smajliće koje imam na izboru!





Živio WWW.BLOG.HR !!!!!!!!!!!!!!!!!

utorak, 04.04.2006.

sLiKIcA

sLIkIcA

Slatko!

Slatko! Kaj nije?

Zagreb

Zagreb je, uz Hamburg, najljepši grad na svijetu.

Slike

U ovom gradu sam rođena.

Za devet dana mi je rođkas!!!

Rodila se u Hamburgu, njemačkom gradu.... A onda sam se doselila u Zagreb. Živim u Zagrebu od svoje 5. godine.

100% Ljubav

Ispričala sam B. F. sve o Marku. Nije mogla vjerovati! Kaže mi da sam sve to izmislila, ali sam ju podsjetila da je 1. april prošao, pa se počela smijati. Gledala sam ju čudno, jer se smijala vrlo napadno. Pitala sam se što joj je. Ali sam vidjela nekog dečka, kako ih B. F. inače zove, nekog «komada». Ona je tako čudna. Mislim da joj nestaje samopouzdanja, jer se nabacuje kome god stigne.

B. F., ako sada negdje ovo čitaš, ne moj se ljutiti na mene, ja ti to kažem kao prijateljica prijateljici! Trebala bi si naći simpatiju, i «poraditi malo na njoj» a ne tako.

Znam da vama zvuči kao da ima svakog koga poželi, ali to nije istina. Najčešće su to dečki koji ju žele iskoristiti, no kad im ona kaže da želi dublju i trajnu vezu, odlepršaju kao leptiri s cvijeta koji im ne daje onakav nektar kakav su željeli.

Rekla mi je da sam prava romantičarka i to.

Marko i ja smo stalno zajedno. Na svakom odmoru, svake minute. Ali ja sam 7.d, a on 7.c, te imamo različite rasporede.

Marko mi je obećao da i neće čitati blog.

Ja mu baš i ne vjerujem, i najradije bih ukinula svoj blog, iako sam skužila kako se stavljaju slike. Al dobro, on kaže da ne brišem, da imam puno čitatelja i da mi je blog super.

A osim toga, on će si uskoro napraviti blog...


Marko, Marko, Marko!!!

Kako to brzo ide!

Opet stare rane gore,
jer vraćaš se ti,
ista plaža, isto more
gdje smo ljubav počeli.

Kako brzo ide ljubav! Tek sam prije četiri dana saznala tko je C7, ali već sam izgubila glavu!

Ne mogu više bez njega!!!

Ah. ta ljubav....

nedjelja, 02.04.2006.

Evo još neka slika

Skužila sam kak se stavljaju slike, pa sam se bacila na posao...

Hana

Hana+Marko

Ovo smo Marko i ja, na čuvenoj klupici u parku.

Haj ljudi!

Zadnji put sam pričala o C7... Sinoć sam se dopisivala s njim na mobitelu.

H- to sam ja
C7-to je on

C7: Hana, jesi za dopisivanje?

H: Nemam baš puno kuna, al o.k.

C7: Great! Reci mi, što misliš, tko sam?

H: Nemam blage veze. Neki anđeo poslan s neba, takvu savršenu osobu poput tebe ne poznajem u živo!

C7: He, he, nemoj mi laskati, nisam ja ni blizu savršenstva! Ali ti si i preko savršena!

H: Ma vidi ti njega! A moji roditelji, moja obitelj? Savršeni?

C7: Gle, to se tiče tvoje OBITELJI, a ja govorim o tebi.

H: A moje ocjene iz matematike? Nisu baš savršene!

C7: Ma da, a koje su ti ocjene?

H: Ne bih o tome... 1, 1, 2, 2, 4, 4, 4, 5, 5... Tako nekako.

C7: Ma to će biti 4, vidjet ćeš.

H: Gle, drag si mi, ali u to stvarno ne vjerujem!

C7: Dobro, vrijeme će pokazati svoje.

H: .....

C7: Ali za mene si savršena, žao mi je zbog tebe i tvoje obitelji... Ne mogu vjerovati DA O MENI PIŠEŠ NA SVOM BLOGU!

H: A ja ne mogu vjerovati da ga ti čitaš!

C7: Hana... mislim da je vrijeme da ti otkrijem tko sam.

H: (O moj Bože! Saznat ću, konačno ću saznati!)

C7: Ali mi obećaj da me nećeš zamrziti. Ostanimo barem prijatelji!

H: Naravno. Gle... sviđaš mi se baš takav kakav jesi, iako te nisam upoznala. I ako si rugoba (dobro, ovo baš i nije bilo sasvim iskreno!), i ako si siromašan, kao osoba si jedan od najboljih ljudi koje sam upoznala!

C7: Počašćen sam!

H: No, reci mi tko si!

C7: Idem u 7.c, u tvoju školu...

H: Da?

C7: Znaš me otprije, ali si me zaboravila...

H: Odakle?

(ignorirajući moje pitanje) C7: Imam crnu kosu

H: Kao ja!

C7: I smeđe oči

H: Kao čokolada

C7: I zovem se

H: KAKO????

C7: Marko!

H: Marko?

C7: Da, eto sad kad znaš tko sam, ne moj me zamrziti!

H: Ali ja ne poznajem nijednog Marka!

C7: Poznavala si.

H: Kada? Odakle?

C7: Od kada samo imali oboje 6 godina... U Crikvenici...

H: Stani malo. Ti si... Jesi ti Filip iz Velike Gorice?

C7: Ha! Filip mi je bilo lažno ime, a tvoje je bilo Vana. Ali da, živio sam u Velikoj Gorici, no prošle godine sam se doselio u Zagreb.


Srce mi je zakucalo od sreće! Filipa sam upoznala u Crikvenici kada mi je bilo 6 godina, i on je svake godine ljetovao na istom mjestu kao i ja. On je bio najveća ljubav u mome životu! No zadnje tri godine više nije došao, i ja sam mislila da sam ga zauvijek izgubila.

A sada je tu! Marko! Ljubav mog života!

C7: Hana, jesi još tu?

H: Da...


I tada sam saznala još nešto.


H: Ali ti si Marko iz 7.c. Ima tri Marka. Koji si ti?

C7: Onaj Marko, koji ti je pokupio knjige onog dana kada su se prosule. Ma znaš, ono kad ti je pukla naramenica od torbe.

H: Marko! O moj Bože! Je li ja sanjam?

H: Zašto si mislio da ću te zamrziti?

C7: Pa nismo se tako dugo vidjeli... A ja sam u međuvremenu imao još jednu simpatiju iz Velike Gorice...

H: Ma, bilo-pa prošlo. I ja sam imala...

C7: Da znam.

H: Marko, ideš van sutra?

C7: Idem. A ti?

H: NARAVNO! Nađemo se u 11 pred školom?

C7: Ujutro?

H: Da!

C7: U 11 ujutro... Nastojat ću upamtiti....




I tako je završilo naše dopisivanje, i završila je potraga za nepoznatim obožavateljem.
I još ne mogu vjerovati. Osjećam se kao kad čovjek izgubi nešto jako vrijedno, i traga za time, da bi na kraju i zaboravio, a tada, sasvim nenadano, opet to pronađe!

Sretna sam!

Jutros smo se našli. I prvo što sam učinila čim sam ga vidjela jest da sam potrčala i zagrlila ga snažno. (Zagrljaj je bio uzvraćen).

I tako.

Ne znam što da više napišem, presretna sam! Pronašla sam my long lost love, i ruke mi dršću od sreće, i samo se nadam da ovo nije sve neki san. I gle, čak i engleski govorim onako kako i treba, a ne kao što inače namjerno izvrćem riječi.

Marko se ponašao kao pravi frajer, a ja sam cijelo vrijeme razmišljala, kako sam mogla dvije godine prolaziti kraj njega i ne shvatiti kraj koga sam? I on je mene prepoznao tek ove godine, na informatici.


Razmišljala sam o Bogu, koji mi se smilovao, i zbog kojeg sam najsretnija Hana na svijetu! A prije mjesec dana život mi nije imao smisla.()-tako nekako.

I o životu, koji nas uvijek iznenadi iznenadnim obratom. I o slučajnosti koja je spojila mene i Marka.

O tome kako sam slučajno naletjela na njegov blog.

Pa je on posjetio moj...

O moj Bože, neizmjerno sam ti zahvalna. Nikad ti se neću moći odužiti.
Sretna sam, sretna, sretna!

Gdje sam ono stala?

Aha. I, što se dogodilo.

Marko i ja smo se zagrlili, sjeli na klupicu, i pričali, pričali, gdje smo bili sve ove godine i što smo radili. A onda smo obećali jedno drugome da se nikad više nećemo rastati, ma gdje nas odveli putevi života, ostat ćemo na kontaktu. Bili smo vani dva-tri sata, a ja sam htjela ostati vječno, na onoj klupici u parku, gdje su se odvili najvažniji događaji u mom životu. Kažu neki iz moje obitelji da su se, dok je na tom mjestu bilo neki potok i neko staro drvo, tamo upoznali moji mama i tata. Zatim smo se smijali, plakali, smijali, smijali, grlili.


I tako.



Vaša Hana.

<	siječanj, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Umrijeti u tvome naručju

Bojim se da će doći dan,
kada me više biti neće,

Znam da će doći dan,
kada ću se oprostiti od svijeta,

Znam da ću prepustiti svoju dušu,
Gospodinu,

Ali kada bih umirala u tvom naručju,
kada bi mi se posljednja želja,
da te prizovem k sebi,
ostvarila,

Kada bi me držao u svom naručju,
i tvoj mi lik bio posljednje što ću
vidjeti,

Tvoje suze kad bi bile zadnja kiša
koja bi isprala moje slabosti i grijehe

Kada bi tvoje slatke riječi,
bile posljednje što ću čuti,

Tvoj poljubac bio zadnje
što će moje usne okusiti,

Kada bih umirala
u tvom zagrljaju,

Ne bih se bojala smrti,
ni suda,

Ne bi mi bilo važno gdje
ću završiti,
u vrtu Božjem,
ili u vatri vječno gorjeti,

Jer znala bih da sam
već bila u Raju,
bila na izvoru vječne sreće,
-u tvom zagrljaju…



Biti sretan


Biti sretan znači osjećati unutarnji mir
biti sretan znači biti slobodan
od svih materijalnih stvari

Biti sretan znači udisati zrak
punim plućima
znači širiti svjetlost oko sebe
kada ona isijava iz tebe
kada ona obasjava sve mračne kutke
kada izbljeđuje loše uspomene

Biti sretan znači pjevušiti pjesmu ispod glasa
znači gledati na ovaj svijet drugim očima
znači opraštati svima sve

Biti sretan znači živjeti na oblacima
znači hodati po morskim dubinama

Znači hodati zlatnom stazom

Znači biti čovjek!

Ti

U mom životu jedno bitno poglavlje
jedan dio knjige
jedan dio mene

Bio si moja sreća
moj osmjeh
moji sretni dani
jutra rana
obasjana
bio si bez mana

Tvoje naručje
jedino mjesto na
koje sam uvijek bila dobro došla

Bio si tu kada sam napisala
svoju prvu pjesmu
kada je u jesen pao prvi list,
kad sam u ruke prvi puta
uzela kist

i nacrtala sam tebe
ta slika visi na mome zidu
i kako godine idu
zavoljela sam ovaj grad
i ovo mjesto
posjećivala sam te
često

Ti si bio ...
Utočište
Mjesto koje ne pripada
ovom svijetu

Kad su me svi odbacili
ili me primili
tu si bio

U svim godišnjim dobima
vjekovi te nisu promijenili

Ne znam tko te stvorio
tko te smjestio u taj dio grada
u taj dio moga srca

Možda si bio u gradu,
u sjeni,
možda te ljudi nisu primjećivali
ali ti si bio u mojoj duši
u meni.

Čovjek mi te razorio,
Uništio

Nema tebe
nema cvijeća
nema klupice
gdje je sreća?

Nema te,
moje te oko ne vidi više
gdje si kada sja sunce
gdje kad padaju kiše
uništili su te zli ljudi
ali znaj da iz mog srca nitko neće moći


DA TE IZBRIŠE!!!!


PROLJEĆE


Kad proljeće u grad stigne,
Zmaj se dječji u vis digne.

Vjetar lagano piri,
Sunce iza oblaka viri.

Obasjava nas proljetni sjaj,
Pravi to je proljetni Raj.

Trava ispod snijega pozeleni,
Ruži je vrijeme da se crveni.

U život se unese snaga i radost,
Starac misli da mu se povratila mladost.

Visibabe, ljubičice, jaglaci
Cvjetaju voćki pupoljci.

Miris proljeća kad opkoli grad,
proljeće počinje;
tri, četiri, sad!!!

ŽELJE I STVARNOST

Želim otići negdje daleko
na neku livadu,
u zemlju vječno zalazećeg
sunca.

Želim sjesti među cvijeće,
šareno i mirišljavo,
sjesti kraj tebe,
sjediti i gledati sunce kako umire.

Želim slušati žubor rijeke,
šaputanje vjetra u granama smreke,
i slušati kako se dan gasi,
kako plaču vrbe.

Želim udahnuti svježi planinski zrak,
želim sjediti zagrljena s tobom,
sve dok ne zamru svi zvukovi,
i dok ne padne mrak.

Želim leći,
leći na mirišljavu travu,
ti kraj mene,
ja kraj tebe.

Čvrsto ćemo se držati za ruke,
i gledat ćemo zvijezde,
i tako zaspati,
i dalje se čvrsto držeći,
da nas ni snovi ne mogu razdvojiti.

Kada se probudim,
Gledat ću sunce,
kako se ponovno rađa
gledat ću dan
kako se polako oslobađa

Zlatne zrake će mi milovati kožu,
cvijeće će opet zamirisati,
vjetar mi kosu mrsiti,
zrak ću svježi udisati,

Ali kraj mene nećeš biti ti.



Mudrosti života


Kako
treba živjeti?
pa to je bar
lako;

Hodaj uvijek
svijetlom stranom ulice
ne odustaj
ne diži ruke od sebe
ni na sebe

Uvijek gledaj život
sa ljepše strane
uvijek traži ono najbolje
u njemu i ljudima

I kada padneš,
ne očajavaj,
i ne čekaj da netko dođe,
i podigne te,
jer možda nećeš dočekati!

Život je jedna duga ulica
nitko ne zna gdje zapravo
počinje, a gdje završava

Svi imaju svoje ulice,
ceste,
i staze.

Često nam se putevi isprepleću,
a još češće razilaze.

Ipak je lijepo, sve dok traje,
uživaj u životu,
i svemu što ti daje!!!

Život

Život su svi usponi
i padovi
svi osmjesi
i sve suze

Život je ono što jesmo
ali i ono što smo bili

Život je kratak
vrijeme curi
vrijeme se žuri

teče
i nitko mi ne reče;

da živjeti je lako

ali to je život
i svima je tako.